Jan de Jong, najpoznatiji Nizozemac u Hrvatskoj te vrlo aktivan, svestran i uspješan poduzetnik jedan je od rijetkih poslodavaca u zemlji čiji radnici rade četiri dana u tjednu, odnosno 32 sata i za to primaju punu plaću.
Ovaj sve popularniji model rada koji se širi Europom, ali ne i Hrvatskom, de Jong u svojoj kompaniji, Webpower Adria, provodi dvije i pol godine i kaže da nema niti jedne negativne strane.
Za Poslovni dnevnik govori i o regulaciji statusa digitalnih nomada u Hrvatskoj ističući da zakonodavni okvir mora na “popravni”. Otkriva i da priprema novi projekt, no detalje ne želi odati. De Jong si može priuštiti ulaganje u projekte u koje vjeruje jer je još 2016. prodao udio u Mplus Grupi, danas jednoj od najvećih regionalnih kompanija, čije je osnivanje zapravo bila tema njegovog diplomskog rada.
Zašto ste u rujnu 2021. uveli četverodnevni radni tjedan?
Iz više razloga. Inspirirani smo bili pilot projektom koji se provodio na Islandu, u njihovom javnom sektoru. Taj je eksperiment potvrdio da su radnici koji rade jedan dan manje produktivniji i manje pod stresom. Takve smo rezultate željeli i u našoj kompaniji pa smo odlučili implementirati skraćeni radni tjedan.
No, osim što smo htjeli biti jako dobar poslodavac te pružati kvalitetniji život zaposlenicima imali smo i sebične razloge. Jedan od njih je bila činjenica da su financijski vrlo snažne kompanije, poput farmaceutskih ili jednoroga, vrbovale naše kadrove u čemu su, u prošlosti, bile vrlo uspješne. Njihova glavna prednost u odnosu na Webpower Adriju je bila u visini plaće koju su mogli ponuditi.
Osobno mi se bilo jako teško financijski natjecati s njima. Svojim sam ljudima stoga htio ponuditi nešto što im takve kompanije nisu bile spremne dati – više slobodnog vremena. Kada smo uveli četverodnevni radni tjedan, uz činjenicu da smo kompanija koja u potpunosti radi na daljinu, drugim je kompanijama postalo mnogo teže privući članove našeg tima.
Koji su rezultati uvođenja četverotjednog radnog tjedna?
U tom periodu, dakle u dvije i pol godine, Webpower Adriju je napustio samo jedan kolega. U prošlosti se to definitivno događalo mnogo češće. Istovremeno, svjedočimo i drugim odličnim benefitima. Naprimjer, na svako novo radno mjesto za koje raspisujemo natječaj dobivamo 100 posto više prijava. To nam omogućuje da biramo najbolje kandidate na tržištu. Također, bolovanja su se smanjila 50 posto.
Kada razgovaramo s kolegama i tražimo povratno mišljenje na temu četverodnevnog radnog tjedna oni odgovaraju da je ovakav model rada promijenio njihove živote u pozitivnom smislu. Kažu da sada imaju mnogo više slobodnog vremena. U konačnici manje su pod stresom i sretniji su. Kažu i da tijekom ta četiri radna dana rade više, ali da im to ne smeta jer znaju da će imati tri slobodna dana.
Model na kojem se bazira radni tjedan od 32 sata je 100-80-100. To znači da zaposlenici primaju puno plaću za 80 posto radnog vremena, međutim njihova produktivnost mora biti na razini kao da rade 40 sati. Neminovno, dakle, zaposlenici moraju raditi više. Vašim zaposlenicima to ne smeta?
Raditi četiri dana u tjednu znači da se morate odreći one sitne lijenosti koja je do tada postojala u radnom danu. Gotovo svi imamo trenutke kada tijekom radnog vremena čitamo portale, provjeravamo što ima na društvenim mrežama, odemo na kavu s kolegama. Kod kraćeg radnog tjedna nemate vremena za bacanje, a sve se svodi na to da radite puno ta četiri dana.
Takav režim rada odgovara svima od vaših 17 zaposlenika?
Da i nitko se ne želi vratiti na radni tjedan od pet dana. Neću tvrditi da je raditi četiri dana u tjednu od kuće za punu plaću nešto u čemu će svi uživati. Ima ljudi koji žele radit pet ili šest dana u tjednu jer su mladi, ambiciozni, fokusirani na karijeru. Razumijem to, i sam sam bio takav kada sam bio mlađi, ali za takve mi nismo prava kompanija. Fokusirani smo na ljude koji cijene ono što im nudimo, a to je četverodnevni radni tjedan od kuće za punu plaću. No, to ne znači da nismo ambiciozni. Mi smo, naime, i dalje kompanija čiji prihodi godišnje raste 50 posto.
Je li taj model kraćeg radnog tjedna moguć u svim sektorima, pa i u industriji?
Znate li tko je predstavio petodnevni radni tjedan? Bio je to Henry Ford, industrijalac koji je proizvodio automobile, a koji je broj radnih sati skratio 1926. Na takav ga je potez navelo uvjerenje da ljudi moraju imati više vremena i više novca da bi mogao prodati više automobila. Tada su drugi industrijski lideri tvrdili da je nemoguće u pet dana odraditi ono što se do tada radilo šest dana. Henry Ford je svejedno skratio radni tjedan i tako privukao najbolje kadrove iz industrije.
Svi su, naime, htjeli bolje radne uvjete. Rezultat je bio da je pretekao svu konkurenciju jer je privukao najbolje i najpametnije ljude na tržištu. S vremenom je petodnevni radni tjedan postao standard. Dobro je znati da je u to vrijeme, 1927., razvijen i televizor. To pokazuje koliko smo napredovali u pogledu tehnologije zahvaljujući kojoj smo postali efikasniji i produktivniji. Zapravo u posljednjih 100 godina od povećanja efikasnosti i produktivnosti profitirale su jedino kompanije. Mi smo odlučili neke od tih benefita efikasnosti vratiti zaposlenicima.
Što se tiče četverodnevnog radnog tjedna u industriji on je naravno moguć ali zahtjeva drugačiji pogled na stvari. Više ne bi trebali gledati koliko vremena provodimo radeći već kakav je nečiji učinak. Smatram da bi kompanije koje prodaju usluge, poput bankarstva, osiguranja, telekomunikacija, trebale predvoditi ovaj trend.
Trend uvođenja četverodnevnog radnog tjedna širi se Europom. U tijeku je eksperiment u Njemačkoj, no jedan članak u domaćim dnevnim novinama pokazao je da velike domaće kompanije o skraćivanju radnog vremena ne razmišljaju. Što mislite, hoće li i kada taj trend doći u Hrvatsku?
Hrvatska nije poznata kao država koja je predvodnik u trendovima upravljanja ljudskim potencijalima. Više slijedimo trendove koji se odvijaju na zapadu Europe, posebno u Njemačkoj. Jednom kada vidimo da takvu praksu počinje primjenjivati sve više tvrtki i da je model uspješan s vremenom će ga prihvatiti i domaće kompanije. Tome će pridonijeti i činjenica da je mnogo velikih domaćih kompanija u stranom vlasništvu. Kada u sjedištima tih kompanija odluče da žele ići u smjeru manjeg broja radnih sati vjerojatno će i domaće kompanije početi usvajati tu praksu.
Webpower Adriju osnovali ste 2016. Imate 17 zaposlenih i rast prihoda od 50 posto godišnje. Kakvi su planovi za razvoj kompanije?
Smatramo da još uvijek postoji prostor za daljnji rast fokusiranjem na ono što radimo najbolje, a to je marketing putem elektroničke pošte i automatizacija marketinga. Kada sam 2016. suosnovao kompaniju bili smo jedina lokalna kompanija u regiji koja je bila specijalizirana za marketing putem elektroničke pošte. Danas imamo gotovo 200 klijenata diljem regije među kojima su neke od najprepoznatljivijih tvrtki – od vodećih trgovačkih lanaca, telekomunikacijskih tvrtki, osiguravajućih tvrtki.
Nedavno smo portfelju dodali i mobilne kanale komunikacije što znači da sada, uz sms, klijentima možemo ponuditi i komunikaciju putem WhatsAppa i Vibera, odnosno automatizaciju cijelog komunikacijskog procesa. Ukratko, pozicioniramo se kao bolja alternativa MailChimpu koji je svjetski lider u marketingu putem elektroničke pošte. Naših 90 posto klijenata su bivši klijenti MailChimpa, a naš je cilj nastaviti rasti i zauzeti vodeću tržišnu poziciju u regiji u email marketingu.
Također, pokrenuli ste poduzeće Crop koje se trebalo baviti proizvodnjom hrane u staklenicima. Što je s tim projektom?
Taj je projekt, nažalost, na čekanju. Zbog koronakrize, rata u Ukrajini i visoke inflacije kamatne su stope porasle te je investicija koja je trebala iznositi gotovo 20 milijuna eura, znatno poskupjela. Odlučili smo stoga obustaviti projekt, a bili smo pred potpisivanjem ugovora s investicijskom kompanijom iz Nizozemske koja se zbog navedenih razloga povukla iz projekta.
Jeste li odustali od tog projekta i što bi se trebalo dogoditi da ga ponovno pokrenete?
Nisam odustao. Kompanija Crop još uvijek postoji samo čekamo bolja vremena. Vanjski se faktori moraju promijeniti da bi ga nastavili. Znači trebale bi pasti kamatne stope, ali i cijene materijala i transporta kako bi investicija bila jeftinija. Osim toga svi sastojci za takav projekt u Hrvatskoj postoje. Treba znati da je nizozemski poljoprivredni sektor oko šest puta veći od hrvatskog turističkog sektora, a u Nizozemskoj se trenutno vodi velika rasprava o njegovoj veličini zbog problema s dušikom. Nizozemska vlada stoga želi otkupiti farme kako bi smanjili broj poljoprivrednih proizvođača ili dio proizvodnje premjestili negdje drugdje. Istovremeno u Hrvatskoj imamo toliko slobodne zemlje.
Osim u digitalnoj industriji i pokušaju u poljoprivredi vrlo ste aktivni i u priči oko digitalnih nomada. Na vašu inicijativu je promijenjen Zakon o strancima čime je status digitalnih nomada u Hrvatskoj reguliran. Jeste li zadovoljni rješenjem koje je stupilo na snagu 2021.?
Jesam. Hrvatska je u to vrijeme uistinu vrlo brzo reagirala te je u roku od šest mjeseci promijenila dva zakona kako bi regulirala status digitalnih nomada. Medijskim kampanjama i aktivnostima udruge koju sam osnovao – Udruga Digitalni nomadi Hrvatska (DNA) – Hrvatsku smo učinili prepoznatljivom i jednom od najpopularnijih destinacijom za digitalne nomade diljem svijeta.
Koliko je trenutno digitalnih nomada u Hrvatskoj?
Procjene govore da je prosječno tijekom godine u Hrvatskoj između 3000 i 6000 digitalnih nomada, moguće i više, posebno tijekom ljetnih mjeseci. Njihov utjecaj na nacionalnu ekonomiju je, prema mojim procjenama, oko 100 milijuna eura. Te procjene temeljim na prosječnoj mjesečnoj potrošnji od 1500 eura. No to ne znači da je regulacija kakvu sada imamo savršena. Mnoge bi se stvari mogle popraviti, a imam dojam da digitalni nomadi više nisu prioritet hrvatske Vlade.
Koje bi se stvari mogle popraviti?
Proces dobivanja viza, odnosno dozvola za privremeni boravak koji je u nadležnosti Ministarstva unutarnjih poslova, predugo traje. Neki digitalni nomadi nakon predaje zahtjeva čekaju duže od tri mjeseca, pa čak i pola godine na odobrenje ili odbijenicu. Drugo, nakon dobivanja dozvole za privremeni boravak od 12 mjeseci ne postoji mogućnost produljenje dozvole.
Digitalni su nomadi prisiljeni napustiti zemlju na šest mjeseci da bi mogli ponovno tražiti dozvolu. S jedne strane, dakle, radimo program za privlačenje digitalnih nomada u koji ulažemo velike napore, uostalom tako potičemo i održivi turizam, da bi ih nakon 12 mjeseci poslali dalje. Te dvije stvari, brzinu odgovora na zahtjeve i mogućnost obnove dozvole, treba poboljšati.
Na koliko bi se ta obnova trebala produžiti?
To je otvoreno za raspravu. Primjerice, Crna Gora daje dozvolu na dvije godine s mogućnošću produljena na još dvije godine. To je dakle, četiri godine. Druge države, primjerice, u Aziji, digitalnim nomadima daju vize na pet godina. To je dugo i postavlja se pitanje što nakon pet godina jer dozvola za privremeni boravak u Hrvatskoj nije put prema državljanstvu. Dakle, o tome bi trebalo raspravljati. Osobno smatram da bi mogućnost produljenja dozvole za privremeni boravak na dodatnih godinu dana, odnosno mogućnost da digitalni nomadi u Hrvatskoj mogu ostati dvije godine, bila značajno poboljšanje.
U Hrvatsku ste došli s ciljem da osnujete Mplus Grupu, koju ste suosnovali s Matom Božićem, osnivačem Mplusa u Nizozemskoj za kojeg ste radili. Mplus ste razvili do 400 zaposlenih i prodali. Jeste li tada očekivali da će Mplus biti tako velika kompanija, jedna od najvećih u regiji?
Nadao sam se da će postati tako velika. Iako od 2016. više nisam dio kompanije smatram je svojom ostavštinom jer je to tvrtka čiji sam bio suosnivač 2007. kada sam imao 22 godine. Ne znam bi li kompanija ikada bila ovako velika da nije bilo mladog Nizozemca koji je došao u Hrvatsku 2006. da bi je osnovao. Iznimno sam ponosan na činjenicu da je to danas kompanija koja zapošljava više od 14 tisuća ljudi i koja je listana na Zagrebačkoj burzi.
Zašto ste odlučili prodati svoj dio u Mplusu?
Iz više razloga. Prije svega bila mi je 31. godina i u tom sam poslu bio već 14 godina. Također, to je za mene bilo odlično vrijeme za nove stvari, a i dobio sam odličnu ponudu za prodaju. Također, ne mislim da bi nužno bio prava osoba koja bi upravljala tako velikim i brzim rastom kompanija, i to s 400 na 14 tisuća ljudi. Smatram da imam odlične kvalitete u osnivanju, upravljanju i rastu poduzeća. U konačnici doveo sam kompaniju s nula na 400 zaposlenih. No drugačije je razvijati poslovanje s 0 na 400 zaposlenih nego s 400 na 14 tisuća.
Dobar dio rasta tvrtke Mplus posljednjih godina rezultat je spajanja i preuzimanja u čemu tada nisam imao mnogo iskustva. Također, biti izvršni direktor i predsjednik Uprave tako velike kompanije, što sam bio 2015., zahtjeva i veliku privatnu žrtvu. U to sam vrijeme imao obitelj i dvoje djece u Splitu, a u Zagrebu sam provodio pet dana u tjednu. Doma sam bio samo vikendima. Shvatio sam da ne mogu biti otac niti suprug kakav želim biti jer me je posao potpuno preuzeo. U tom sam trenutku odlučio podvući crtu.
Koliko je bila velika ponuda Mplusa?
Ne mogu to otkriti. Ali bila je dovoljno dobra da živim život kakav želim živjeti, da izgradim obiteljsku kuću, da nisam u financijskom stresu te da pokrenem novi posao za koji u počecima nisam morao brinuti hoće li biti profitabilan. Nekoliko sam godina, naime, mogao ulagati u taj biznis bez da mi osigurava zaradu. To je, samo po sebi, nevjerojatna prilika jer je, po mom mišljenju, usredotočenost na stvaranje vrijednosti, a ne isključivo na profitabilnost, dugoročno mnogo bolja strategija. Što se Webpower Adrije tiče, ove godine planiramo prijeći milijun eura prometa.
Radite li možda na kojem novom projektu?
Radim, ali trenutno vam ništa ne mogu otkriti. Znat ćete sve za otprilike dva mjeseca.
