Protivljenju zelenog lobija i dostupnosti jeftinih energenata s istoka u inat, u uvjetima promijenjenih energetskih paradigmi, a pod utjecajem vanjskopolitičkih čimbenika i kriznih žarišta, proteklih su nekoliko godina sve glasniji pozivi za propitivanjem nuklearne energije kao dobrog tranzicijskog goriva prema niskougljičnom društvu do 2050. godine. Za to postoji i popriličan globalni konsenzus.

Prepoznao je to Međuvladin panel za klimatske promjene Ujedinjenih nacija (IPCC) u svojem izvješću za 2023. godinu, napisavši kako bi nuklearne elektrane mogle pomoći da se postignu ciljevi smanjenja godišnjeg porasta temperature za 1,5 stupnjeva Celzijevih.

U koaliciji i Japan i SAD

Unatoč tome, u Europskoj uniji proizvodnja nuklearne energije opada, i ona još čini gotovo četvrtinu proizvedene energije u Uniji, što se može zahvaliti Francuskoj. Iako su neki od njenih reaktora u remontu, ta je zemlja u uvjetima zatvaranja reaktora u Njemačkoj i Belgiji najveći proizvođač nuklearne energije. U svijetu je prema podacima Svjetske nuklearne asocijacije nešto više od 440 nuklearnih reaktora, a svjetski je udio u proizvodnji energije oko 10 posto.

Na Svjetskom summitu o klimi u Kataru (COP28) nuklearna energija je, čini se, dobila novi zamašnjak u koaliciji dvadesetak zemalja koje su pokrenule Deklaraciju o trostrukom povećanju nuklearne energije.

U toj koaliciji je i Hrvatska. Ali i zemlje poput Japana i SAD-a koje su na svom teritoriju doživjele neke od najvećih nuklearnih katastrofa. No većina tih nedaća povezana je s ljudskim faktorom ili s prirodnim katastrofama, koje su neke zemlje navele kao razlog potpunog odricanja od nuklearne energije. Međutim, pritisci klimatskih i zelenih politika, kao i poskupljenje drugih tranzicijskih energenata ka niskougljičnom gospodarstvu, ponovno su i u tim zemljama, poput Japana, vratili fokus na važnost proizvodnje nuklearne energije. Tim više što znanstveni podaci pokazuju da je činjenica mnogo većeg straha od nuklearne energije nego li od drugih izvora neutemeljena. Čak i kad se u obzir uzmu slučajevi Fukušime i Černobila. U stvarnosti, prema znanstvenim podacima, samo solarna energija uzrokuje manje smrti godišnje u usporedbi s nuklearnom.

Zanimljivo, najviše smrti godišnje, prema podacima Our World In Data uzrokuje ugljen, na koji su se neke zemlje pojačano oslonile uslijed krize dopreme plina, dizela, ali i politike zatvaranja nuklearnih centrala.

Kako bilo, potpisnice Deklaracije obvezale su se surađivati na povećanju globalnih kapaciteta nuklearne energije za 300 posto. Cilj je povećati udio energenata s niskim ugljičnim otiskom u proizvodnji električne energije, a smanjiti udio proizvodnje iz fosilnih goriva na razine od 50-ak posto.

Poklapa se to s predviđanjima Međunarodne agencije za energiju (IEA) koja smatra kako bi svaki pomak bio ohrabrujući zbog toga što energetski sektor proizvodi najviše stakleničkih plinova u usporedbi s bilo kojim drugim sektorom.

Ohrabrujući trendovi

U svom nedavnom izvješću napominju kako je uz ogroman zamah obnovljivih izvora energije potrebno razmisliti o povratku nuklearne energije u mainstream te predviđaju kako su predviđanja o povijesnim rekordima proizvodnje nuklearne energije u sljedećim godinama vrlo ohrabrujući trendovi.

Rast koji predviđa IEA ne temelji se samo na potpisnicima spomenute deklaracije, nego bi, u prvome redu, u sljedećih nekoliko godina trebao biti usredotočen na zemlje s gotovo permanentnom krizom opskrbe energentima, poput najmnogoljudnijih zemalja svijeta, Kine i Indije. Primjera radi, brzi ekonomski i tehnološki napredak u Kini, a iz IEA predviđaju kako će je slijediti Indija, pretvorio je Kinu u proizvođača više od 15 posto ukupno globalno proizvedene nuklearne energije. Kina će, dapače, povećati svoje kapacitete u sljedeće dvije godine za četvrtinu, a u projekte je mahom uključena ruska nuklearna tehnologija, koja sve više prodire i u indijske projekte.

Osim izazova povećanja ruskih savezništava u drugoj ekonomiji svijeta te u dvije najmnogoljudnije zemlje, zapad se suočava s još nekoliko izazova. Osim vrlo sporog prihvaćanja nuklearne energije u energetskim strategijama, poglavito Europe, gdje je posljednjih godina otvoren samo jedan novi reaktor, onaj u Finskoj, postoji još nekoliko izazova. Poglavito u kašnjenjima izgradnje reaktora, naročito u SAD-u, ali i onoga koji francuski EDF gradi u Velikoj Britaniji. Projekt Hickey Point C prema novim bi projekcijama trebao početi proizvoditi 2029. godine, što je kašnjenje od četiri godine, ali i stajati dvostruko više od predviđenih inicijalnih troškova.

Još je jedan velik izazov zbog kojega u sljedećih nekoliko godina IEA ne očekuje velik udio europskih zemalja u globalnom povećanju proizvodnje nuklearne energije. U najvećem proizvođaču nuklearne energije u EU, traje sezona održavanja i popravki nuklearnih reaktora.

Pogledamo li sve činjenice, nije ludo za pledirati na hrvatsku vladu da ubrza pripreme i pregovore sa slovenskom stranom, sukladno hrvatskoj energetskoj strategiji, za gradnju novog bloka elektrane u Krškom.

*autor je urednik portala EnergyPress.net