Kada bilateralni razgovori ne uspiju riješiti sporove između suverenih zemalja, ogorčene strane mogle bi se obratiti međunarodnom pravosudnom tijelu, kao što je Međunarodni sud pravde u Haagu. Druga je opcija da ugovori ili sporazumi često uključuju odredbe po pitanju arbitraže ili posredovanje unaprijed imenovanog subjekta u sporovima.

Slično tome, članci Svjetske trgovinske organizacije, koji podupiru međunarodni trgovinski sustav, navode postupke koje zemlje članice trebaju slijediti kada trgovinski partneri krše pravila te organizacije, posebno načelo najpovlaštenije nacije. No, pravilima Svjetske trgovinske organizacije zemljama se omogućuje poduzimanje jednostranih mjera koje smatraju potrebnima za nacionalnu sigurnost, čak i ako te mjere iziskuju kršenje carinskih plafona.

Kineska roba još stiže

Kada je bivši američki predsjednik Donald Trump, navodeći kao razlog zabrinutost za nacionalnu sigurnost, uveo carine na uvoz čelika i aluminija, mnogi trgovinski partneri SAD-a smatrali su to smokvinim listom protekcionizma i podnijeli pritužbe Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. Ali, odbijanjem SAD-a da imenuje nove suce u tijelo te organizacije za rješavanje sporova, članice su ostale bez funkcionalnog mehanizma za rješavanje sukoba.

Sankcije koje se odnose na robu najučinkovitije su kada ih nameće gotovo cijeli svijet. Značajan primjer su opsežne sankcije nametnute protiv Južne Afrike 1980-ih. Ali, ako nisu gotovo univerzalne, trgovinske sankcije često su manje učinkovite od očekivanog. Kao što je Richard Hanania primijetio u analizi za Institut Cato 2020., trgovinske sankcije koje nametne SAD “gotovo nikad ne uspijevaju postići ciljeve”. Štoviše, one “imaju ogromne humanitarne troškove i ne samo da su neučinkovite, već su vjerojatno i kontraproduktivne”.

Jedan od razloga za to je što, ako nema gotovo univerzalnog globalnog sudjelovanja, trgovci mogu lako preusmjeriti sankcioniranu robu kroz treće zemlje. Iran je, primjerice, uspio zaobići zapadne sankcije izgradnjom sofisticirane mreže krijumčarenja nafte. Slično tome, sankcionirana kineska roba navodno još ulazi na američko tržište, budući da tvrtke sa sjedištem u Kini preusmjeravaju izvoz kroz zemlje poput Vijetnama i Meksika. Tijekom rata u Iraku, SAD se koristio financijskim sankcijama kako bi spriječio američke tvrtke da posluju s pandanima u trećim zemljama koji su olakšavali zabranjene transakcije s Irakom. Te “sekundarne sankcije” pokazale su se znatno učinkovitijima od tradicionalnih sankcija u trgovini robom, uglavnom zbog dominantne uloge dolara u globalnim financijama. Slijedom toga, sankcije koje nameće SAD udeseterostručile su se u posljednjih 20 godina.

Nakon potpune invazije ruskog predsjednika Vladimira Putina na Ukrajinu u veljači 2022., SAD i njegovi saveznici nametnuli su Rusiji dosad nezabilježene trgovinske i financijske sankcije, uključujući zabranu izvoza tehnoloških proizvoda i robe vojne namjene. Uveli su i ograničavanje cijena ruske nafte na 60 dolara po barelu, što je osmišljeno kako bi osakatilo rusko gospodarstvo, istodobno osiguravajući da Europa izbjegne energetsku krizu.

Ako nagriza dolar…

Te su mjere uglavnom bile neuspješne. Iako su financijske sankcije prisilile trgovce naftom da osiguraju brodove odgovarajućim osiguranjem prije dovršetka transakcija, cijena ruske nafte nije pala ispod 60 dolara po barelu. Do studenog 2023. dosegnula je 84,20 američkih dolara jer su ruske tvrtke razvile različite metode zaobilaženja zapadnih ograničenja, poput preuveličanih troškova dostave i “flote u sjeni” koja se sastoji od više od 100 starih tankera. U međuvremenu, više od milijardu dolara sankcionirane robe navodno je nestalo usred sve većeg trgovanja Rusije preko fantomskih partnera.

Nadalje, ruski režim sankcija doveo je do niza posrednika, pri čemu su zemlje poput Indije, Kine, Armenije, Grčke, Turske, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Singapura zapravo postale “praonice” za rusku naftu i drugu sankcioniranu robu. Reagirajući na sve veće dokaze o izbjegavanju sankcija, SAD i njegovi saveznici pojačali su napore po pitanju njihove provedbe. U prosincu je američko Ministarstvo financija uvelo “opsežne” sankcije za više od 250 tvrtki i pojedinaca, uključujući kineske i sjevernokorejske subjekte. To ne znači da zapadne zemlje ne bi trebale tražiti nevojne metode vršenja pritiska na Rusiju. No, učestalost izbjegavanja sankcija dovodi u pitanje učinkovitost postojećeg režima i naglašava potrebu da zapadne sile razmotre troškove i rizike za vlastita gospodarstva.

Zapadne sankcije svakako su smanjile prihode Rusije i umanjile njezin BDP, iako u manjoj mjeri nego što su se mnogi nadali. No, što se dulje globalni financijski sustav koristi kao sredstvo gospodarskog ratovanja, to će više država i poduzeća u trećim zemljama tražiti alternative dolaru, euru i međunarodnom međubankovnom sustavu SWIFT. Iako sankcije mogu biti učinkovita kratkoročna taktika, njihov utjecaj na ciljane strane s vremenom se smanjuje. Ako režim sankcija protiv Rusije znatno nagriza istaknutost dolara na međunarodnim financijskim tržištima, trošak za američko i globalno gospodarstvo mogao bi daleko premašiti njegove koristi.

* autorica je bivša glavna ekonomistica Svjetske banke i bivša prva zamjenica generalnog direktora Međunarodnog monetarnog fonda, viša istraživačica i profesorica međunarodne ekonomije