Hrvatska bi napokon trebala dobiti četvrti centar za gospodarenje otpadom. Nakon pokusnog, s probnim bi radom ovih dana trebao početi Centar za gospodarenje otpadom (CGO) Biljane Donje u Zadarskoj županiji. Ovaj CGO, smješten oko 25 kilometara od Zadra, primat će oko 88 tisuća tona otpada godišnje iz Zadarske i dijela Ličko-senjske županije.

“Prve kamione s miješanim komunalnim otpadom očekujemo već ovaj mjesec”, kaže Dino Perović, direktor tvrtke Eko koja vodi projekt izgradnje centra.

Po njegovom otvaranju, koje će uslijediti nakon šestomjesečnog probnog rada, zatvorena će biti sva odlagališta na području Zadarske županije, njih trenutno četiri. Važan će to biti dan za stanovnike dvije županije jer će se miješani komunalni otpad, koji je do sada trulio i smrdio na odlagalištima, odvoziti u CGO. Tamo je instalirana sva oprema za mehaničko-biološku obradu (MBO) miješanog komunalnog otpada što znači da dio otpada koji nismo odložili u plave, žute i smeđe kante kreće u mehaničku obradu (usitnjavanje te prosijavanje) te biološku obradu (biosušenje, biostabilizaciju i slično). Rezultat su tog procesa razni produkti. Dobiva se oporabljiv otpad, poput metala, potom gorivo iz otpada te “biostabilat”, nešto slično kompostu, sam kompost, vodena para te otpadna tehnološka voda.

“CGO Biljane Donje predstavlja visoko kvalitetnu i najsigurniju alternativu postojećim odlagalištima jer je predviđena mehaničko-biološka obrada miješanog komunalnog otpada po najvećim europskim standardima što će znatno unaprijediti sustav gospodarenja otpadom u Zadarskoj i južnom dijelu Ličko-senjske županije. Koncept mehaničko-biološke obrade otpada razvio se kao posljedica nastojanja da se reducira količina biorazgradivog otpada koji se do sada odlagao na odlagalištima otpada te da se sustavom automatske separacije omogući povrat korisnih sirovina iz otpada”, ističe Perović.

Sustavno rješenje

Operativnim radom tog Centra građani još jedne i pol županije u Hrvatskoj (uz Istarsku, Primorsko-goransku i Šibensko-kninsku) imat će sustav gospodarenja otpadom kakav priliči svjetskim standardima.

“Centri za gospodarenje otpadom su karika nužna za cjeloviti sustav gospodarenja otpadom. Važni su jer obradom biorazgradivog otpada eliminiraju nastanak metana, plina koji nastaje na odlagalištima, a čiji se udio u stakleničkim plinovima procjenjuje na oko šest posto. Također, važni su u ispunjenju ciljeva i pravila Europske unije koja nalažu da 50 posto otpada odvojeno prikupljamo, a ostatak odvozimo u CGO-e jer otpad više ne smije biti odložen na odlagalištu”, ističe Aleksandra Anić Vučinić, profesorica Inženjerstva okoliša na Geotehničkom fakultetu u Varaždinu. Napominje pritom i da će svi koji taj cilj neće ispuniti morati plaćati penale.

Otpad će nas posve sigurno skupo stajati. Uostalom, već nas i sada košta više nego što je trebao. CGO Biljane Donje, primjerice, tek je četvrti od 11 centara koje moramo izgraditi. Njih još četiri nalazi se u raznim fazama gradnje te se njihov završetak predviđa tijekom 2026. (za tri CGO-a) te 2027. (RCGO Piškornica na sjeverozapadu Hrvatske). Za dva slavonska, Orlovnjak i Šagulje, još se uvijek izrađuje projektna dokumentacija.

Zagreb i Zagrebačka županija posebna su priča. Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević ponukan nesrećom i odronom na Jakuševcu, odlučio je, očigledno, požuriti rješavanje tog za Zagreb ogromnog problema. Centar koji bi trebao biti smješten u Resniku uključuje i prihvat, otpada Zagrebačke županije, rekao je Tomašević. Zajedničku gradnju CGO-a Zagreba i Zagrebačke županije Vlada je nametnula 2015. Planom gospodarenja otpadom. No dvije se strane, koje bi trebale zajednički raditi na projektu, konstantno sukobljavaju. Tomašević se žali da je nepravedno da Zagreb mora primati otpad Zagrebačke županije, ali svejedno projektira centar u kojem više nema energane i za njihove potrebe. Ostaje nejasno kako bi projekt, koji bi trebao stajati oko 140 milijuna eura, trebao biti financiran.

Hoće li se naći novac iz novog financijskog okvira, odnosno europskih fondova, za zagrebački centar, pitali smo Ministarstvo gospodarstva. No na to, kao i na druga pitanja, iz ministarstva iz kojeg inače redovito odgovaraju na novinarske upite, nisu odgovorili. Tomašević kojemu, kao političkom oponentu, HDZ-ova Vlada nije sklona, vrlo je optimističan i po pitanju završetka projekta. Prema njegovim najavama, Zagreb i Zagrebačka županija trebali bi imati CGO jako brzo – do 2028. Izgraditi CGO u Hrvatskoj u četiri godine, promatrajući iskustva ostalih centara, čini se nadrealnim.

Dokazuje to i centar koji nam može biti na diku i ponos – onaj pokraj Biljana Donjih, kaže Anić Vučinić. Direktor tvrtke Eko, koja koordinira i upravlja CGO-om Biljane Donje, objašnjava da povijest projekta seže u daleku 2006., prije 18 godina. Trebalo im je čak tri godine da studija utjecaja na okoliš bude prihvaćena nakon čega su još tri godine čekali na sanitarnu zaštitu izvorišta.

“Sve se ozbiljnije pokrenulo 2012. godine, da bi konačno 2016. bio potpisan ugovor o sufinanciranju. Onda je tri i pol godine potrošeno na provođenje natječaja za izbor izvođača radova”, ističe Perović.

Dugotrajne procedure

U procesima javne nabave bolje nisu prošli niti ostali centri. U slučaju CGO Babina gora u Karlovačkoj županiji proces izbora izvođača radova trajao je nešto duže od tri godine. Nešto su kraće, tek dvije godine, izvođače tražili u Splitu (CGO Lećevica), u Dubrovačko-neretvanskoj županiji (CGO Lučino razdolje) te na sjeverozapadu Hrvatske (CGO Piškornica).

“Radi se o velikom projektu koji je izuzetno zahtjevan”, napominje Perović ističući da su procedure dugotrajne te sama priprema dokumentacije traje po sedam, osam godina.

“Neki su u Hrvatskoj s projektima izgradnje centara za gospodarenje otpadom počeli i prije nas u Zadru, primjerice Grad Zagreb i neke slavonske županije, no njihovi projekti daleko su od završetka. Zato smo mi jako ponosni na svoj izgrađeni Centar za gospodarenje otpadom Biljane Donje”, kaže Perović.

Dugotrajnost je procedura bitno poskupila projekte koji su trebali, kako smo se obvezali Europskoj uniji, biti završeni do kraja 2018., odnosno prije šest godina. Prvotne su procijenjene vrijednosti zbog inflacije i rasta cijena materijala skočile u nebo. Cijena samo četiri centra koja se grade skočila je sa 146,3 na 297,7 milijuna eura, odnosno viša je 103 posto. Pokazuju to naši izračuni kada se usporede procijenjene vrijednosti projekata u trenutku prvog raspisivanja natječaja za izvođače radova s onima na koje su potpisani ugovori. Primjerice, vrijednost CGO Lučino razdolje u Dubrovačko-neretvanskoj županiji narasla je s 32,7 milijuna eura na 52,4 milijuna, a CGO Lećevica u Splitsko-dalmatinskoj županiji s 43,8 milijuna na 81,1 milijuna. Centar na sjeverozapadu Hrvatske stajat će oko 120 milijuna eura.

U konačnici i izgrađen zadarski centar, vrijedan 87,2 milijuna eura, a kojeg je EU sufinancirala sa 76 posto, bit će skuplji.

“Sigurno da je zbog poremećaja na tržištu, a uslijed pandemije i rata u Ukrajini, došlo do rasta cijena materijala i usluga. Izvođač radova na izgradnji našega Centra mjesečno ispostavlja tzv. ‘situacije’ pa ćemo nakon ispostave svih njih znati točno za koliko je premašen ugovoreni iznos. A to ćemo najvjerojatnije rješavati kreditnim linijama koje će tvrtka Eko vraćati iz redovitog poslovanja”, objašnjava direktor Perović.

Kod ostalih centara razliku u cijeni neće plaćati CGO-i iz kredita, već država, odnosno građani, kroz veći iznos sufinanciranja. Postupci odabira izvođača, oduljili su se i zato što je država, konkretno Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja, odugovlačilo s odlukama o dodatnom iznosu sufinanciranja. Kroz europski je Fond za konkurentnost i koheziju sufinancirano oko 70 posto vrijednosti projekta, ali po vrijednosti procijenjenoj u trenutku njegova odobrenja. Ostatak, uključujući i poskupljenje, podmiruje država jer jedinice lokalne samouprave uglavnom nisu u stanju podnijeti dodatan financijski teret.

Stroga pravila EU i vrludanje politike

Profesorica Aleksandra Anić Vučinić kaže da je to krimen Europske unije koja nam je nametnula vrlo stroga i kompleksna pravila koja su jako produžila realizaciju projekata centara. Svoju ulogu, također negativnu, odigrala je i politika koja u realizaciji CGO-a nije bila dosljedna i često je vrludala.

Iako smo probili sve rokove, Anić Vučinić kaže da možemo biti zadovoljni napretkom koji smo postigli posljednjih nekoliko godina. “Izgradili smo četiri centra, a još su četiri u izgradnji što je vrlo dobro”, ocjenjuje dodajući da treba imati na umu da smo u mnogim područjima zadovoljili ciljeve odvojenog prikupljanja otpada. “U 2023. ćemo vjerojatno dostići 50 posto odvojeno prikupljenog otpada. Još se čekaju službeni podaci, no sve govori da ćemo cilj EU-a postići. Također, već smo odavno postigli cilj u recikliranju otpadnih guma s čime se Slovenija, primjerice, i danas muči. Postigli smo ciljeve u području električnog i elektroničkog otpada, otpadnih vozila, jednokratne ambalaže…”, napominje.

No izgradnjom centara, upozorava, sustav gospodarenja otpadom u Hrvatskoj i dalje nije cjelovit.

Centri proizvode gorivo iz otpada, što je zapravo energija zarobljena u otpadu koju, ističe, nije pametno odlagati. Objašnjava da bi od tog goriva imali koristi potrebne su nam energane, odnosno spalionice, na čiji se sami spomen građani dižu na noge.

Prema njezinim grubim procjenama, Hrvatskoj bi trebale tri ili četiri energane koje bi trebale biti raspoređene po najvećim gradovima u Hrvatskoj. Trebali bi, kaže, koristiti i cementare kojima je gorivo iz otpada odlično. Za bunu naroda, pak, ne brine.

“Smatram da će svijest rasti te da ćemo uskoro početi graditi energane. Bit će to borba, no građani moraju shvatiti da su one sastavni dio sustava za gospodarenje otpadom”, ističe Anić Vučinić.