U protekle tri godine COVID-19 i rat u Ukrajini razotkrili su slabosti koje proizlaze iz duboke globalne ekonomske integracije. Vlade i tvrtke širom svijeta dale su visok prioritet skraćivanju opskrbnih lanaca, obnovi domaćih proizvodnih kapaciteta i diversifikaciji dobavljača. No, te su reakcije motivirane ne samo pragmatičnim razmatranjima upravljanja rizicima, već i ciljem gospodarske samodostatnosti, težnjom koja prijeti izbaciti iz kolosijeka svako stabilno restrukturiranje globalnog gospodarstva.

U govoru o stanju nacije 2022. američki predsjednik Joe Biden obećao je stvoriti gospodarstvo u kojem se “sve od palube nosača zrakoplova do čelika na zaštitnim ogradama autocesta proizvodi u Americi od početka do kraja. Sve to”.

Blijedi Pax Americana

Ta su se opredjeljenja zatim iskristalizirala u Zakonu o čipovima i znanosti i Zakonu o smanjenju inflacije, koji su ponudili opsežne subvencije i porezne olakšice za poticanje domaće proizvodnje. Bidenova administracija također je iskoristila koncept “preseljenja proizvodnje u prijateljske zemlje”, koji predstavlja svojevrsnu regionalnu samodostatnost temeljenu na nacionalnoj sigurnosti i normativnim argumentima.

Kao odgovor na to, francuski predsjednik Emmanuel Macron predložio je da EU provodi vlastitu strategiju “proizvedeno u Europi”. Indijski premijer Narendra Modi također je obećao stvoriti “samodostatnu Indiju”, a čak i prije izbijanja pandemije, kineska potraga za samodostatnošću već je dobrano bila u tijeku.

Samodostatnost se razlikuje od protekcionizma. Nominalni cilj nije zaštita određenih poduzeća ili sektora ili potkopavanje drugih, već izgradnja domaće otpornosti u manje sigurnom svijetu. Kao strategija očuvanja usmjerena prema unutra, a ne prema vanjskom programu kažnjavanja, izgleda benigno, čak i razumno. Ali to je iluzija. Čak i ako je razumljiva kao reakcija, ona nosi rizik od poticanja još veće sistemske nestabilnosti.

Današnje sklonosti autarkiji simptom su blijede Pax Americane. Intenziviranje američko-kineskog suparništva i sve veći jaz između demokratskih i autoritarnih režima sve više narušavaju sposobnost Amerike da održi globalno tržišno gospodarstvo otvorenim. Prema jednoj teoriji međunarodnih odnosa, kada prevladavajuća sila više nema sredstava ili volje igrati tu ulogu, tržišta odjednom postaju nedostupna. Hegemon će se koristiti protekcionizmom kako bi obuzdao sve veće izazivače. Kao odgovor, novi izazivači, poput Kine, potkopat će sustav.

Sve je više naznaka smanjene predanosti Amerike globalnom liberalnom poretku. Tijekom predsjedničkog mandata Donalda Trumpa, Sjedinjene Države otvoreno su odbacile načela i osjećaj svrhe koji su nadahnjivali njihov međunarodni angažman u prethodnih sedam desetljeća. Premda je Biden početkom svog predsjedničkog mandata izjavio da se “Amerika vratila”, njegova administracija samo je marginalno popravila štetu nanesenu u prethodne četiri godine. SAD još rabi trgovinu kao oružje protiv Kine i provodi industrijsku politiku isključivanja. Istodobno, Kina s drugim gospodarstvima u nastajanju, gradi paralelni međunarodni sustav oko vlastitih institucija.

Primjer carskog Japana

Svijet je stoga u sve većoj neravnoteži. Iako međunarodni gospodarski poredak još postoji u formalnom smislu, on više ne pruža stabilnost u praksi. Zemljama ne preostaje drugo nego izgraditi vlastite domaće kapacitete i regionalne grupacije. Povijesno gledano, vodeći intelektualni eksponenti samodostatnosti – od Kaempfera, Rousseaua i Fichtea do Gandhija i Keynesa – pogrešno su pretpostavili da su takve strategije pridonijele međunarodnom miru.

Prije više od jednog stoljeća europska carstva pokušala su ostvariti isključivu kontrolu nad ekonomski vrijednim regijama, doprinoseći napetostima između velikih sila koje su potaknule ratove tijekom 19. stoljeća, prije konačnog izbijanja u Sarajevu 1914. godine. Slično tome, tijekom međuratnih godina, carski Japan pokušao je smanjiti svoju ovisnost o SAD-u po pitanju ključne robe širenjem svog otiska u Aziji; ali to ga je uredno dovelo u izravan sukob sa zapadnim silama u regiji. Danas napetosti oko statusa Tajvana, ključne karike u globalnom lancu opskrbe poluvodičima, utjelovljuju taj rizik.

Ako se rascjepkanost globalnog gospodarstva nastavi, napetosti između velikih sila vjerojatno će se pojačati, povećavajući vjerojatnost sukoba. Alternativno, SAD bi se mogao pomiriti s erozijom svog hegemonističkog položaja. Iako i dalje ima znatan utjecaj, mogao bi preuzeti vodeću ulogu u restrukturiranju globalnog upravljanja kako bi ono postalo uključivije i sporazumnije. To je ono što svijetu treba za ponovnu uspostavu povjerenja među zemljama. Cilj bi trebao biti da se zemlje oslanjaju jedne na druge. Kako bismo spriječili skupu rascjepkanost globalnog gospodarstva u blokove, potrebno nam je manje priče “autoritarno naspram demokratskog”.

Strategije samodostatnosti uvijek dovode do sistemskog kaosa jer ključna roba i tržišta postaju nedostupni. Pokušaji izgradnje domaćih kapaciteta isključivanjem nikad nisu donijeli nacionalnu otpornost ili međunarodni mir koji su obećali zagovornici samodostatnosti. Naprotiv, takve su politike obično bile vjesnici sukoba.