Ono što će se nagodine dogoditi u Hrvatskoj neće imati bog zna kakav utjecaj na svjetska zbivanja, to znamo, ali političke promjene Europi ili svijetu odjeknut će i kod nas da će nam zvečati u glavi. Na sve strane izbijaju krize, a za sve biznise i svu politiku, analiza rizika bit će glavni zadatak.

Naizgled ne posebno bitni, izbori za Europski parlament 6. do 9. lipnja pružit će nam pregled raspoloženja europskih građana, a u tom ideološkom ambijentu, narednih pet godina donosit će se odluke iz Bruxellesa.

U 2024. nastavit će se trend rasta krajnje desnih i desnih populističkih i antisistemaških pokreta i stranaka na jednoj strani, i antiliberalne ljevice na drugoj strani ideološkog spektra. Čak 30 posto glasova u Europskom parlamentu mogli bi osvojiti euroskeptici i eurofobi.

Prema anketama, desni centar, tj. Europska pučka stranka i dalje će imati najveći broj zastupnika, makar u manjem broju nego ih sad ima, a Progresivni savez socijalista i demokrata (Socijalisti) ostat će stabilni na drugom mjestu. Liberali će ponešto pasti, a Zelenima, to je iznenađenje, slijedi znatniji pad zastupnika.

Postojeća koalicija Europske pučke stranke, Socijalista i Liberala održat će se, biti najbrojnija, i na kraju biti odlučna kad će se donositi odluke. Konkretno, najvažnije politike, zelena agenda i digitalizacija te socijalna politika održat će se i nastaviti, ali u atmosferi buke i nezadovoljstva, trzavica, teže i sporije nego ranije.

Odluke koje će donijeti ta većina centra bit će negativno interpretirane u političkim arenama članica u strankama koje traže vlast, i tako će se pojačavati neraspoloženje prema EU. Takav budući sastav Europskog parlamenta nagovještava ideološka trzanja, podjele, i daljnji pad povjerenja u tradicionalne političke elite u članicama, koje će se ipak održati.

Presudni glas ili ne

Da su sada europski izbori, prema anketama, Francuzi bi najviše glasova dali stranki Marine Le Pen, a građani Austrije krajnje desnoj FPO – Austrijskoj slobodarskoj stranci. I Fidesz bi trebao dati najviše zastupnika u Europski parlament što znači da Mađarima još nije dosta Orbana. To je, dakle, pregled po zemljama.

Evo primjera da će se sadašnje elite, iako jako ugrožene, ipak održati: nedavni pobjednik nizozemskih izbora, Geert Wilders, gotovo sigurno neće formirati vladu. To znači da unutar Vijeća, institucije gdje zemlje članice dogovaraju politiku, neće biti veće prepreke od Orbana, kojeg se ipak može kupiti. Slovak Fico, koji kod kuće rasipa radikalnu retoriku, suradljiv je na europskoj razini.

Biranje desnih populista i antisistemaša obično se tumači kao protestni glas, ali tko zna je li to samo protest. Moglo bi se raditi i o periodičnom autodestruktivnom valu koji prelazi preko Europe. Nije velika mudrost, ali je istina – ako se ne adresiraju uzroci koji vode do desnog populizma, ne samo ekonomski, nego i kulturološki, nema kraja njegovom širenju koliko god zatvarali oči.

U međuvremenu, Unija će ostati operabilna i funkcionalna, u to nema sumnje, iako njena vrijednost na globalnoj sceni pada i množe se manji i veći hladni, a i pravi ratovi i krize.

Za nas u EU najvažniji, ukrajinski, je na raskršću. Da bi Ukrajina nastavila biti obrambeno funkcionalna, treba joj kontinuirana vojna i ekonomska pomoć. Kako to izgleda u Europi? Od članice do članice, političari, biznis i građani ne gledaju jednako na ukrajinski rat. Poljska i Balti oduvijek su Putina zvali gangster, bez obzira na kojem su dijelu ideološkog spektra.

Ali, Italija, Francuska, Španjolska, Nizozemska i Njemačka mirno bi i dalje trgovali s Rusijom da se Putin nije zaletio u Ukrajinu. Njemačka je zbog unutrašnjeg otpora progresivnih mladih građana koji se očajnički zalažu za zelenu agendu promijenila kurs i čini se da za nju ruski plin završena priča.

No, kako je zatvorila nuklearke, a nije riješila problem energije, i kako su joj neke važne industrije u krizi, počela se nazirati dubina ideoloških napuklina. Zasad njen je kurs jasan – proukrajinski, a dodajmo, u krizi na Bliskom istoku, proizraelski. (Jednako tako, jako je povisila svoja davanja u jačanje obrane, makar je nejasno koji bi bio strateški cilj. Bii li to bila, na primjer, europska vojska?)

‘Business as usual’

Druge stare članice Zapadne Europe bile bi najsretnije da sukob s Rusijom ne postoji, da je ‘business as usual’. Međutim, EU se kao zajednica, na opće iznenađenje onih koji je omalovažavaju, pokazala jačom nego se predviđalo. Iako bi najradije da je sve po starom, solidarnost s Ukrajinom održat će se sigurno u 2024., i biti konkretno pokazana ekonomskom pomoći, a ako će biti moguće, i naoružanjem. To će omogućiti institucije EU-a koje će normalno raditi. Eventualne velike promjene u odnosu prema Ukrajini vidjet će se tek nakon američkih izbora u studenom 2024.

Ukrajinci vode rat svojim životima, ali uglavnom američkim sredstvima, a sve su češća upozorenja da podrška neće biti beskonačna. Ako buduća američka administracija ukine pomoć, Europa u takvom obimu ne može nadomjestiti Ameriku. Kad je riječ o vanjskoj sigurnosti, i dalje smo u potpunosti ovisni o Americi i koliko god gledamo u daljinu, ne nazire se drugo rješenja za europsku sigurnost od NATO-a.

To nas dovodi do američkih predsjedničkih izbora krajem 2024. Uglavnom se govori da će se pomoć Ukrajini nastaviti ako Biden pobijedi, a dobije li Trump, vjerojatno neće. Ali, novi američki predsjednik, bio on Demokrat ili Republikanac, više nego o Ukrajini, razmišljat će o Kini.

Za sada, Kina je Bidenova briga jer su vrlo brzo, sredinom siječnja 2024., izbori na Tajvanu. Tamo se nadmeću tri stranke, jedna je beskompromisni protivnik Pekinga, druge dvije su mekše. Očekuju se kineske provokacije oko izbora, ali ipak se ne očekuje da se razbukta pravi rat koji bi automatski prerastao u izravan kinesko-američki sukob kojeg se mnogi boje.

No, i Xi , iako je Kina posve samodostatna i mirna jer zna da traje vječno, ipak ima svoju malu brigu, a to je rast i njena velika međunarodna suradljivost. Neke velike kompanije zamijenile su Kinu Indijom. U Indiji su izbori u proljeće 2024., no ne očekuju se strateške promjene.

Peking ima drugu zadovoljštinu, a to je sve bliži odnos s Moskvom do mjere da se u političkom imaginariju pojavljuje nova slika, kineskog Zmaja i ruskog Medvjeda u čvrstom zagrljaju. Rusija, praktički, može nastaviti rat mnogo dulje od Ukrajine jer su iza nje golema Kina, a također, vrlo važan u svojoj regiji, Iran koji ju opskrbljuje oružjem.

No, Medvjed i Zmaj nisu ravnopravni. Prema poznavateljima, Kinezima se dogodilo nešto o čemu nisu mogli niti sanjati – ispalo je da su jači i važniji od Moskve, i da Moskva ovisi o njima. Predsjedniku Xiju, koji je mnogo više naslonjen na komunističku fantaziju od svog prethodnika, Sovjetski Savez bio je ideološki uzor snage i moći. A sad, Moskva ovisi o Pekingu!

Pitanje koje se postavlja budućem američkom predsjedniku da li ta nova ljubav Zmaja i Medvjeda koristi ili šteti američkim interesima. Kako očigledno šteti, tko god da je u Bijeloj kući, nastojat će oslabjeti taj ljubavni stisak. Nema milosti, konačno i Joe Biden je otišao iz Afganistana kad je procijenio da tako treba, a da se nije sjetio obavijestiti europske saveznike, i kao posljedicu otvorio rijeku afganistanskih migranata s kojima EU ne zna što će.

Gotovo sigurno nova američka administracija upustit će se u pregovore s Moskvom. Moskva će biti suradljiva jer joj, kao imperijalnoj sili, i ne tako davno ideološki superiornoj u odnosu na Peking, neće biti ugodno u zmajevom zagrljaju. Ali, istina je također da će Rusija morati davati koncesije Zapadu i Kini, ali i Iranu, koji je glavna sila u svojoj regiji, kao i Turskoj. Dakle, Rusija slabi, a činjenica jest da nije Putin uspio u ratnim ciljevima u Ukrajini. Nije promijenio vlast u Kijevu, nije uspostavio kontrolu nad zemljom, nije odvratio Ukrajinu od Zapada, nije uništio ukrajinski nacionalizam. Inače, i u Rusiji su predsjednički izbori u ožujku 2024.

Plan B za Ukrajinu

Amerika će u koncesijama Putinu ići toliko daleko koliko će njoj odgovarati da popusti rusko-kineski zagrljaj. Europske zemlje članice i EU kao organizacija zapravo znaju da je to realan plan B.

Iz Trumpova tabora pustili su probni balon da bi mogli zabraniti Europskoj uniji pružanje daljnje pomoći Ukrajini, nakon što oni obustave vojnu pomoć! To ne mogu napraviti niti će zabranu poslušati Europa niti UK. Ali, daju na znanje da će zaoštriti retoriku prema EU-u, da će nas staviti ‘na svoje mjesto’ jer EU iritira Trumpa. Netočno je da Ameriku smeta ‘snaga’ EU-a, Trump jednostavno EU kao organizacija ide na živce, antipatična mu je.

U međuvremenu, Ukrajini su otvoreni pregovori o članstvu s EU-om. Jednom kad počnu, a zbog velike političke važnosti, postat će tema za institucije u Bruxellesu i cijelu Uniju, a posebno istočno i srednjeeuropske članice. Poljska će se, pogotovo pod demokratom i proeuropejcem Tuskom, pozicionirati kao iznimno važna u procesu ukrajinskog približavanja. Čim članica jača u europskim zajedničkim inicijativama, njen utjecaj u Uniji jača donoseći mnoge koristi toj zemlji, jer je utjecaj u EU najjača moneta. I Hrvatskoj bi bilo korisno da se aktivno uključi u taj proces, ali to će zavisiti tko će biti na vlasti i hoće li stvarno poznavati EU ili samo biti uvjereni da poznaju EU.

Europski dogovor oko tako važnog pitanja kao što su pregovori s Ukrajinom, olakšava članicama i dogovore u drugim sferama. Pitanje je, ipak, hoće li baš pregovori s Ukrajinom dinamizirati proširenje. Ne očekuje se napredovanje Turske ili Srbije, ali mala napredovanja BiH, Makedonije i Albanije su vjerojatna. Turska ionako sama daje na znanje da ju EU više ne zanima, a pregovori s Ankarom vjerojatno će se pretvoriti u oblik suradnje koji na kraju neće biti punopravno članstvo.

EU ni u narednoj godini, i kasnije, neće suviše kritizirati Tursku velikim dijelom zbog toga jer joj plaća milijarde dolara godišnje za zbrinjavanje sirijskih i afganistanskih izbjeglica. I jedna i druga strana znaju da predsjednik Erdogan može otvoriti vrata tih kampova kad god poželi, a isto tako ne čini se da bi eventualni Erdoganov nasljednik bio mnogo demokratičniji. I Amerika i Europa žele zadržati Tursku na svojoj strani, a Turska, što je zadano najviše njenim geografskim položajem i veličinom, pliva u svojim osjećajima pripadnosti i strategiji nastojeći se pritomi uglaviti kao regionalna sila.

Trumpov pohod

U smislu pregovora o članstvu obje velike zemlje i Ukrajina i Turska, su teške i komplicirane, a problem s Turskom sličan je onom s Velikom Britanijom. Teško je pregovarati o punopravnom članstvu s bivšom imperijalnom silom koja se još nije riješila mentaliteta bivše veličine. To je glavni razlog zašto se i Rusija zaustavljala kad se u nekim periodima razmišljalo, bolje reći fantaziralo, da se poklope političke i geografske granice Europe do Urala i dalje. U tom smislu, Ukrajina je lakša, makar će i ti pregovori biti vrlo složeni.

Kijev će trebati pokrenti obnovu zemlje, razočarane veterane zadovoljiti, heroje slaviti, žrtve tješiti, ekonomiju pokrenuti, oligarhe zadovoljiti i obuzdati, prilagoditi se Europi, smanjiti ljutnju i velika očekivanja od EU, svesti ih na razumnu mjeru. Europa će se trebati sa svoje strane prilagoditi Ukrajini. Prevelika je da samo sluša, mora barem dijelom kreirati svoje pristupanje, a strateški, Uniji treba Ukrajina. Balkan im, na žalost, ne treba, previše je odličnih prilika propušteno i nemaju dovoljno utjecajnog zagovaratelja.

Izostane li očekivana vojna pomoć iz Amerike, Ukrajinu i Rusiju čeka zamrznuti sukob. Ukrajina bi jednog dana mogla do zaposjednutog teritorija mirnom reintegracijom, a možda i vojnom akcijom. Zar je nerealno očekivati da će Vladimir Putin jednom umrijeti, da će uslijediti kaos prije pojave novog diktatora, i zašto ne bi tada Ukrajina povratila što je njeno?

U svom nedavnom obraćanju, Putin je dao podršku Trumpu za kojeg smatra da će dobiti američke izbore. Ali, je li baš posve sigurno da će kandidati svojih stranaka biti baš Biden i Trump? Svašta se još može dogoditi.

Na preliminiranim izborima Joe Biden možda i izgubi jer u javnosti ostavlja dojam da loše nosi svoje godine, jer, po nesreći, baš sada američka ekonomija nije u najboljem stanju, i dalje podržava Netanjahua usprkos pretjeranoj odmazdi Izraela u Gazi što izaziva nezadovoljstvo u segmentima mlađe populacije. Iako svi govore da je kasno za nova lica, možda se neko provuče. Ako Trumpa ne zaustavi sud, što je malo vjerojatno, onda u trku ide on.

Pobijedi li Trump, razmišljaju neki, tada će njegov mandat biti drugačiji od prošlog, kad je bio nepripremljen. Ovaj put, navodno, ima listu imena koji bi trebali zamijeniti sve koji mu se ne sviđaju, sve koji predstavljaju stari ‘establishment’, kontinuitet politike. Takva bi promjena bila šokantna svima koji su ikada radili s Amerikom. Jedino što bi moglo biti dobro u tom Trumpovom pohodu jest da će njegova autentična neobuzdanost i nepredvidljivost preplašiti druge opasne aktere na sceni. Putin nije lud. Xi nije lud.

Svakako, tko god da dobije izbore u Americi, EU će se prilagođavati, a ne obratno. Isto tako će se prilagođavati u svim drugim temama i sukobima. Bude li velikih političkih potresa, važno je da će institucije funkcionirati i da će Europa postati žilavija, a ne mekanija.

Glavna briga Europe, oko čega svi trebamo mozgati, jest kako da Njemačka ne upadne u recesiju, kako da riješi svoje unutrašnje napukline koje mogu biti duboke, kako da okrene svoj nacionalni genij – inženjerstvo – u nova područja, kako da se snađe, da riješi problem pesimizma mladih. U Francuskoj, kako da prestane zastrašujuća ideološka polarizacija i puzajuća normalizacija krajnje desnice.

Na Europu će se reflektirati i rast BRICS-a, u kojem su velike sile poput Kine, Indije i Rusije, i regionalne sile, Brazil i Sjeverna Afrika. Zajedno čine 45 posto svjetske populacije. Međutim, njih iznutra razdiru nesuglasice, rivaliteti na rubu sukoba, nepremostive razlike, tako da kao grupacija nisu pretjerano jaki. Svejedno, ulazak Egipta, Etiopije, Irana, Saudijske Arabije i Emirata, iznimno je važan signal. Također, BRICS-om će 2024. predsjedavati Vladimir Putin.

Argentina je odbila BRICS. Inače, mi Hrvati sada držimo dvije važne zemlje Južne Amerike, Čile i Argentinu! Da, jako smo važni, u Santiagu imamo jednog izrazitog ljevičara Gabriela Borica, a u Buenos Airesu jednog izrazitog desničara, Javiera Mileia. Izgleda da su obojica porijeklom s Brača. Treba nam barem još nešto, možda Urugvaj?

Dobro, to je šala za kraj. Ostaje još labirint stvarnih, političkih, psiholoških tunela ispod Gaze, ali kako će se tamo odvijati život i smrt, tko bi znao? Tamo treba spasiti ljude u Gazi i ujedno, dušu Izraela.