Podvlačenje crte pod godinu na izmaku na ponajviše će ostati obilježeno prelijevanjem vanjskih šokova, dominantno dakako, rekordnim podizanjem kamatnih stopa u borbi s inflacijom i prilagodbom poslovanja kompanija na troškovne udare.

Prognoze o recesiji, koja se lani činila sasvim realnom opcijom, nisu se ostvarile u Hrvatskoj, kao ni eurozoni, iako joj su se pojedine članice područja eura neugodno približile u jednom trenutku.

Lanjsko trgovanje na Zagrebačkoj burzi obilježilo je natjecanje u prometu i porastu cijene dionica Podravke i Spana. Nekoliko dana prije kraja prosinca, dionički indeks Crobex povećao je svoju vrijednost za četvrtinu, na 2514 bodova. Do kraja studenog ukupan promet dosegnuo je 326,8 milijuna eura, od čega se gotovo 245 milijuna eura, bez iznenađenja, odnosi na trgovanje dionicama.

Natruhe optimizma
U fokusu investitora uglavnom su bila dobro znana imena; uz spomenutu suigru Podravke i Spana (za kojima je nepresušna potražnja iznova potvrdila kroničan manjak kvalitetnih vrijednosnica izdavatelja), na listi su se našli Valamar Riviera, Zagrebačka banka, HT, rovinjski Adris, Ericsson Nikola Tesla, Končar i HPB.

Ključno pitanje koje se provlačilo lani, a ostaje i u narednoj godini, jest kako oživjeti domaću burzu? Natruhe optimizma nakon dugo vremena došle su od države koja se, slučajno ili ne, u godini prije izbora, odlučila ponuditi izdanja svog duga malim ulagačima. Povijest pamti da se okretanje malim ulagačima (sjećate se ponuda dionica HT-a i Ine?) tempiralo baš zbog dodvoravanja glasačima nuđenjem brze zarade, premda su izdanja ‘narodne obveznice’, potom i ‘narodnog trezorca’, nesumnjivo imale zdrave ekonomske logike.

Uvođenjem eura bankama se oslobodila ogromna likvidnost koja je djelovala uteg kamatnim stopama na štednju efektivno anulirajući svaku nadu štediša (iole) pristojnom povratu na depozite u bankama. Istini za volju, niske pasivne stope prikočile su rast kamata na kredite banaka pa je Hrvatska ostala na začelju eurozone po porastu tereta otplata kredita.

Izdanjima narodne obveznice i trezorskog zapisa država je građanima pružila alternativu za ulaganja nudeći prinose znatno više iznad onih u bankama, 3,65 posto, odnosno 3,75 posto (iako daleko ispod stope inflacije). Odaziv je iznenadio, i brojem građana koji su sudjelovali, ali i upisanim iznosima. U obveznicu je na proljeće uložilo 44 tisuće građana, ukupno 1,3 milijarde eura, a 985 milijuna eura trezoraca u studenom oko 37 tisuća građana.

Ono što će ta dva izdanja pokazati jest da novca ima, ali nema dovoljno investicijskih prilika. Drugim riječima, razmjere potencijala građana da sudjeluju u kreditiranju države, mehanizma koji već desetljećima koriste zemlje poput susjedne Italije. Stoga se može očekivati nastavak te prakse i u nekim budućim valovima refinanciranja državnih vrijednosnica.

Moglo bi to posredno dati vjetra u leđa domaćem tržištu kapitala, posebno njegovom oživljavanju u očima malih ‘retail’ ulagača koje je s burze prvo potjerala financijska kriza 2009., a definitivno rastjerala propast Agrokora. Brojke kažu da financijska imovina kućanstava u Hrvatskoj doseže 79 milijardi eura, punih 33 milijarde više nego prije deset godina.

Poznavatelji tržišta kalkuliraju da bi se u scenariju, u kojem bi se tek jedan posto depozita prelio burzu, bio bi to ekvivalent godišnjeg prometa koji bi mogao pokrenuti zamašnjak trgovanja. Snažniju dinamiku aktivnostima, nažalost, nije donijelo uvođenje eura, a niti ulazak u prostor Schengena, no financijska industrija ima velika očekivanja od ulaska u članstvo Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD).

Ulazak u taj klub ili, kako mu se tepa, ostvarenje trećeg strateškog vanjsko-političkog cilja Hrvatske, ovisit će o ispunjenju preporuka na kojima radi radna skupina Ministarstva financija zajedno u suradnji s financijskom industrijom, a koja bi trebala kreirati strategiju razvoja tržišta kapitala iduće godine.

Obrisi prijedloga tog važnog dokumenta razvoja nezaobilaznog dijela financijskog tržišta temelje se na tri cilja: dosezanju ‘emerging market’ statusa, jačanju i poticanju izdavatelja te mobilizaciji štednje i aktivnosti malih ulagatelja. Predsjednica Uprave Zagrebačke burze u kolumni očekivanja za Poslovnu 2024. napisala je da “zbog višegodišnjeg izostanka široke privatizacije i općenito manjka mjera za poticanje razvoja tržišta kapitala, ovo povijesni trenutak da tržište kaže što mu treba, a da Vlada Republike Hrvatske osvijesti na koje sve načine razvijeno tržište jednu ekonomiju čini potentnijom i robusnijom. Najavljeno je da bi strategija trebala dobiti zeleno svjetlo od Vlade do polovice 2024. godine”.

Dok ‘papir trpi štošta’, pomak iz aktualnog ‘frontier’ tržišta, kako se hrvatsko percipira, u ‘emerging’ ravno je kvantnom skoku jer takva klasifikacija traži postojanje najmanje tri vrijednosnice s tržišnom kapitalizacijom iznad dvije milijarde eura uz značajne promete.

Ilustracije radi, tome je najbliže slovenska Krka, no zajedno ni Slovenija ni Hrvatska nemaju drugih takvih kompanija.Izvjesno je da će za ‘emerging market’ status trebati godine, a poznavatelji tržišta kapitala smatraju da je otvoreno možemo li sami uopće taj cilj dosegnuti ili je ostvariv tek u perspektivi regionalne suradnje, kao što su učinile baltičke zemlje.

U stremljenju prema ‘emerging market’ klasifikaciji prvenstveno se računa na velike međunarodne igrače kojima investicijske strategije u startu eliminiraju mete na frontier (i nižim) tržištima, no otvoreni problem ostaje nedostatna likvidnost koja diktira brzinu (dez)investiranja. Stoga dok velikima domaća burza ne dođe u fokus, sve počiva na povratku malih. Pokazalo se da oni novca za ulaganje imaju, ali ne ulažu na domaće tržište. I tu se priča ponovno vraća na početak – na izostanak atraktivnih vrijednosnica na burzi.

Nemušti argumenti
Među prijedlozima struke za povratak malih investitora našlo se i uvođenje investicijskih računa, kao posebnih računa namijenjenih isključivo ulaganju pri čemu postoji imovinski cenzus do iznosa koji ne podliježe oporezivanju. U razvijanju koncepta radna skupina vodi se pozitivnim primjerom Švedske koja je uvela takve račune, a danas ih ima oko 2,2 milijuna. Ideju podražava i regulator, Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga iz koje naglašavaju da slično razmišljaju i u Sloveniji, upravo kao receptu povratka malih ulagača na burzu.

Domaća burza, reklo bi se, je u klasičnoj dilemi ‘kokoš – jaje’ u kreiranju likvidnosti. Kako se pokazalo s narodnim izdanjima, uloga države je presudna. No, koliko je realno da na burzu izlista udjele kompanija u svom vlasništvu, što zagovaraju svi sudionici, jednako kao i OECD koji jačanje korporativnog upravljanja vidi u smjeru veće transparentnosti notorno netransparentnih državnih poduzeća, ostaje otvoreno.

Kako je pokazao niz afera u kojima su glavne uloge imali ljudi iz državnih kompanija, posljednje u nizu HEP-a i Ine, zaobilaženje burze obično se nemušto prikriva argumentima prirodnih monopola, kompanija od strateškog značenja i infrastrukture. U praksi se radi o tome da bi i listiranje manjinskih udjela (zašto bi 100 posto dionica HEP-a, Hrvatskih šuma ili Pošte išlo na burzu, zašto ne 15 ili 30 posto?) zahtijevalo bi drastičnu promjenu korporativnih standarda upravljanja i zahtjeva za transparentnošću.

Također, usmjeravanje svjetla reflektora na poslovne prakse drastično bi ograničilo manevarski prostor političkim uhljebljivanjima podobnih, a upitno sposobnih kadrova. Ili, kako je Gažić vrlo plastično opisala na konferenciji industrije u Rovinju: “Jasno da se može dogoditi da državne tvrtke burzu mogu vidjeti kao opasnost i izazov za dotadašnji model poslovanja, no izlazak na burzu dugoročno jača ekonomiju.

Bitno je da burza nije samo oglasna ploča za objavu rezultata. Mi imamo tvrtke poput Hrvatskih šuma ili HEP-a koji zapošljavaju tisuće ljudi bez ikakvih informacija o poslovanju. Primjerice, ulazak mirovinskih fondova u takve tvrtke povećalo bi svijest o poslovanju važnih subjekata”. Može li se tome uopće što dodati?