Prije petnaestak godina u Srbiji je bilo oko 12.500 hektara pod ribnjacima. Danas ova proizvodnja zauzima oko pet i pol tisuća hektara, a količina ribe koja se proizvede drastično je opala. Velike glavobolje proizvođačima zadaju ribokradice, ali i troškovi za vodu.

Uz to, poticaji za ribarstvo su daleko iza onih koje imaju konkurenti u okruženju. Potrošnja ribe, također, pada, a najviša je upravo u vrijeme posta, pogotovo za Svetog Nikolu i božićne praznike.

Posljedice pandemije
Posljednjih godina proizvođači ribe u Srbiji upozoravaju na izuzetno težak položaj u kojem su se našli. Mnogi ribnjaci nisu uspjeli preživjeti koronu i namete države. Od desetak velikih šaranskih ribnjaka koji su postojali prije više od jednog desetljeća, danas samo tri posluju u punom kapacitetu.

“Proizvodnja na Ribnjaku ‘Sutjeska’ se posljednjih desetak godina ustalila na nekih 1.000 tona različitih šaranskih vrsta riba, kao i različitih uzrasnih kategorija. Prije tog perioda proizvodnja je varirala i bila na dosta nižoj razini”, kaže Vidak Milošević, direktor tog ribnjaka.

“Čak 90 posto proizvodnje plasiramo na domaćem tržištu, a dio ribe izvozimo u Bosnu i Hercegovinu i Sjevernu Makedoniju. Vrata Europske unije su nam ‘zatvorena’ jer svi viškovi sa tih tržišta završavaju kod nas.

Naime, države, u tom slučaju izvoznice, imaju stimulativne mjere za izvoz ribe i mi kao proizvođači smo vrlo često u svojoj državi nekonkurentni inozemnom proizvodu, za koji čvrsto tvrdim da ne može da parirati srpskom šaranu po kvaliteti, ističe. Skromni iznos prevelmana je, kaže, jedina zaštitna mjera države prema domaćem šaranu.

Uz to, pitanje je dana kada će biti ukinut. Prema njegovim riječima, stanje u ribarstvu Srbije je poražavajuće. Da se proizvodnja ribe u Srbiji iz godine u godinu smanjuje potvrđuje i Aleksandar Stajčić, direktor DTD Ribarstvo.

“Proizvodnja šarana je na rekordno niskoj razini, ali nažalost zbog visokih maloprodajnih cijena ta količina bi trebalo podmiriti potrebe za šaranom tijekom posta i praznika. Što se tiče proizvodnje pastrve ona je na godišnjem nivou tolika da svaki stanovnik Srbije može pojesti jednu ribu. To znači da sve ostale količine pastrve uvozimo”, kaže Aleksandar Stajčić, direktor ribnjaka iz Bačkog Jarka.

Prije petnaestak godina ribnjaci su zauzimali više od 12.500 hektara u Srbiji, a sada svega oko 5.500. S velikim problemima ribnjaci su se suočili tijekom covida. “Kada je prestalo da bude slavlja, okupljanja, sahrana to je ugrozilo našu proizvodnju, objašnjava Krum Anastasov, predsjednik grupacije za ribarstvo PKS i direktor ribnjaka Kapetanski rit.

Slaba potrošnja
Upozorava da je potrošnja ribe u Srbiji izuzetno mala. Kultura jedenja ribe u Srbiji je na dosta skromnom nivou i uglavnom je sezonskog karaktera. Šarana, soma, pastrve najviše trošimo u vrijeme posta, pogotovo za Svetog Nikolu i Badnji dan.

Građanin Srbije godišnje pojede tek nešto više od tri kilograma ribe. U Europi je to 22 kilograma, a u Japanu čak 60-70 kilograma godišnje. Slatkovodno ribarstvo kojim se mi bavimo u Srbiji proizvodi godišnje između 6.000 i 7.000 tona ribe i to se potroši na domaćem tržištu. Jako mala količina ide u izvoz i to u zemlje u našem okruženju, ali koje nisu članice EU, navodi Anastasov.