Poslije pobjede Javiera Mileia na izborima u Argentini, na horizontu se u toj južnoameričkoj zemlji pojavio program dolarizacije. O problemima s kojima se suočava Argentina za Poslovni govori Manuel Hinds, bivši ministar financija i arhitekt dolarizacije u El Salvadoru.

Radio je nekoć u Svjetskoj banci, s više od 30 zemalja u svim regijama, a od sredine 1980-ih pa do 1993. u Poljskoj, Jugoslaviji i SSSR-u vodio je nekoliko misija koje su se bavile sveukupnim reformama i financijskim sustavom. Dobitnik je Hayekove nagrade Instituta Manhattan 2010.

Što rezultati posljednjih izbora znače za argentinsku ekonomiju?
Situacija u Argentini iznimno je loša. Izbori su održani usred užasne krize koja svakim danom već godinama postaje sve gora. Zemlje u krizi obično imaju neke resurse na raspolaganju, dragocjenosti, ali Argentina je potrošila svo obiteljsko blago koje bi moglo pomoći. Samim tim, prinuđena je na radikalne mjere.

Prvi prioritet je stabilizacija ekonomije, a dolarizacija je odlično sredstvo u tom smislu. Argentina je imala 14 monetarnih kriza u zadnjih 100 godina, ona nema fiskalnu disciplinu, a sve vlade u Argentini ogromne deficite financirale su tiskanjem novca. Dakle, otprilike: imate dijete, date mu auto i 14 puta ga udari o drvo ili izazove sudar!

Sljedeći put mu ne date auto, već zovete taksi – to je dolarizacija. Outsourcing monetarne politike drugoj zemlji, jer sami nisu bili sposobni koncipirati adekvatnu monetarnu politiku, a dobra stvar oko dolarizacije je da vlada ne može manipulirati monetarnom politikom kako bi financirala samu sebe.

Naravno, možete dolarizirati ekonomiju, ali opet možete doživjeti fijasko s dolarizacijom ili bez nje, ako ne možete financirati deficit. Samim tim, moraju smanjiti deficit i to se pokazalo kao iznimno veliki politički problem u Argentini.

Praktički je u pitanju neka vrsta fatamorgane blagostanja u ime koje vlada i središnja banka praktički krivotvore vlastiti novac da sve isfinancirali.
Da, u Svjetskoj banci sam od 1985. do 1992. radio i s bivšom Jugoslavijom. Tijekom jedne od posjeta, zadaća mi je bila identificirati otkud toliko visoka i dugotrajna inflacija u zemlji. Zato što većina ljudi povezuje visoku inflaciju sa stvaranjem monetarne mase kako bi se financirala vlada. Ali, središnja država u Jugoslaviji nije uopće imala deficit!

No, inflacija je uporno bila visoka. Dakle, nije bila problem država već tadašnji društveni sektor. Društvena poduzeća bila su nominalno neovisna od vlade, a generirala su ogromne gubitke. Nitko nije bio nadležan za uvođenje reda u tzv. društvenom sektoru, radilo se što se htjelo. Stopa zaposlenosti u Jugoslaviji je postala ovisna o sposobnosti vlade da nastavi zapošljavati, i to je lažna srednja klasa.

Tragedija je kod Argentinaca što imaju prilično visoku stopu obrazovanih ljudi koji bi mogli raditi nešto produktivno. Dakle, treba ih skloniti s izmišljenih ili neproduktivnih radnih mjesta u javnom sektoru te ih prebaciti na produktivnija radna mjesta u privatnom. To se ne može postići za jedan dan, a Javieru Mileiu će biti potrebno puno sreće kako bi rješio problem.

Da li bi radikalnim rješenjima Milei otvorio Pandorinu kutiju, scenarij gdje je sve moguće, pa čak i političko nasilje?
Moguće je. U Argentini nije potrebna samo promjena politike, već promjena mentaliteta ljudi, da ne lažu sami sebe. U bivšem SSSR-u je postojala izreka: “Mi se pretvaramo da radimo, a oni se pretvaraju da nas plaćaju”.

Kao 80-ih u Jugoslaviji, gdje su gubici u industriji dosegli 25% BDP-a, a bankovni sustav je praktički bankrotirao uslijed nanaplativih potraživanja. No, i dalje postoji nostalgija za tim vremenima kod onih koji zanemruju da je samo sanacija banaka Hrvatsku koštala 31% BDP-a. S druge strane, reforme Ante Markovića su dovele do niza stečaja u društvenom sektoru. Je li tako nešto moguće i u Argentini?
U Argentini će to biti teško riješiti baš kao što je bilo i u SFRJ. Za pitanje nestabilnosti nema definitivnog odgovora. U Argentini treba uspostaviti fiskalnu disciplinu, ali se moraju izvesti i prilagodbe na mikro-razini, vidjeti je li moguće pomoći ljudima tijekom tranzicije, možda kroz privatizaciju ili pretvorbu.

Ne znam je li Milei prikladna osoba da uradi tako nešto, uzimajući u obzir njegov karakter. Primjerice, izjavio je da će legalizirati trgovinu ljudskim organima, nošenje oružja, jer je libertarijanac, ali time plaši puno ljudi. Ono što doista treba učiniti je samo stabilizirati ekonomiju, da pretvori Argentinu u normalnu zemlju, poželjnu destinaciju za investicije i on se treba fokusirati na to.

Unatoč građanskom ratu vaš El Salvador imao je funkcionalan privatni sektor, a relativno mali javni, valuta je bila stabilna, a ekonomija je bila usko vezana za SAD i relativno je lako bilo napraviti tranziciju s colona na dolar. Da li bi to bio slučaj i u Argentini?
Kada smo počeli s dolarizacijom, mi smo već stabilizirali ekonomiju u El Salvadoru i kada smo proveli dolarizaciju imali smo investicijski rejting. U to vrijeme samo su dvije zemlje Latinske Amerike imale investicijski rejting, Čile i El Salvador, dok nam je stopa inflacije iznosila 2%. Imali smo vrlo specifične probleme, a među glavnima je bio taj da je zahvaljujući visokoj integraciji s ekonomijom SAD stanovništvu i gospodarstvu bilo vrlo lako prebaciti ušteđevinu ili kapital u SAD te je pretvoriti u dolare.

Sama ta činjenica je učinila dolarizaciju vrlo lakom. To također imate i u Argentini. Ljudi trguju u dolarima, pa nemam sumnju da je odabir dolara bolji od prelaska na kineski yuan ili čak euro. Ljudi u Argentini žele dolare. U Argentini, ako želite iznajmiti stan u bilo kom gradu, plaćate u dolarima. Ljudi štede u dolarima. Tako da će se dolarizacija provesti vrlo lako.

Problem je što s konstantnim devalvacijama i visokom inflacijom ulazite u slijepu ulicu, jer imate dosta lječnika koji imaju mjesečne plaće od 20 dolara, razlika između pezosa i dolara je postala ogromna i ljudi mogu nekako preživjeti s pesosima. Ali, ako bi ih odmah translirali u dolare, umrli bi od gladi.

U El Salvadoru nismo imali taj problem. Mi nismo devalvirali vlastitu valutu deset godina prije prelaska na dolar. Tečaj se formirao prema tržištu, a tržište je colon držalo stabilnim. U Argentini pak imate mnogo različitih tečajeva i jedini tečaj koji ima smisla je tržišni. Rješavanje tog problema je lako s ekonomske točke gledišta, ali ne i s političke.

Je li realistična prognoza obuzdavanja inflacije u roku 18-24 mjeseci?
Mislim da je. Može se zaustaviti i preko noći, kao primjerice u Zapadnoj Njemačkoj 1948. Do tada su imali vrlo visoku stopu inflacije, ali kada je uvedena nova njemačka marka, inflacija je odmah pala. Ali, za to je potrebna potpora građana.

Milei je obećao zatvoriti središnju banku. Tko će to učiniti?
Emilio Ocampo je glavni arhitekt dolarizacije u Argentini. Milei je objavio da će zatvoriti središnju banku, ali je objavio i da će postaviti Ocampa na položaj guvernera središnje banke, koji će imati zadaću demontirati je i provesti dolarizaciju.

U El Salvadoru nismo ukinuli središnju banku, jer one rade mnoge druge stvari osim emitiranja novca. Imam osjećaj da ti ljudi nemaju iskustva u vođenju financijskog i monetarnog sustava, jer čak i da zatvore središnju banku, bankovni sustav zahtijeva nešto što bi podsjećalo na središnju banku.

Primjerice, u Panami nemaju središnju banku, ali imaju Banco Nacional de Panamá koja je praktički središnja. Potrebna je kontrola banaka, ali je središnja banka potrebna za donošenje pravila o poslovanju, kao i da upravlja rezervama. Ako je ukinu, morat će je ponovno izmisliti.

Bi li zemlje poput Srbije, BiH, Moldavije i Makedonije mogle usvojiti euro kao što su to učinile Crna Gora i Kosovo?
Kad imate spontanu eurizaciju ekonomije, ja bih uveo euro. Pravo je pitanje zašto bi te zemlje imale vlastitu valutu kad mogu koristiti dostupnu odličnu? Neka uvedu euro. Ionako idemo ka eri gdje će postojati svega nekoliko valuta.