Kineski zid je već tisućljećima svjedok inženjerske dovitljivosti i upravljanja vladajućih dinastija u Kini.

Međutim, zapanjujuća razina očuvanosti ne bi trebala nikog čuditi i za očekivati je da će se buduća pokoljenja i dalje diviti ovom svjetskom čudu.

Nedavno istraživanje koje su proveli kineski, američki i španjolski istraživači mogli bi riješiti raspravu u pogledu rizika i prednosti koje rast živuće tvari na tako dragocjenim relikvijama iz ljudske povijesti predstavlja.

Živuća tvar je, zapravo, biokora, odnosno spoj lišajeva, bakterija, gljivica, mahovine i ostalih malih biljnih vrsta i ona raste na gotovo svim mineralnim površinama izloženim vremenskim uvjetima i tako oblikuje tanke slojeve debljine od tek pokojeg milimetra do nekoliko centimetara.

Ono što znanstvenike i stručnjake brine jest da fizikalni i kemijski procesi uključeni u razvoj biokore mogu negativno utjecati na samu građevinu i narušiti joj temelje i zato smatraju da bi se biokora trebala ukloniti sa spomenika kao što je Kineski zid.

Ali, isto tako, biokora ima značajnu ulogu u zaštiti tla od erozije nastale djelovanjem vjetra i kiše jer djeluje istodobno kao štit i potporanj za donje strukture koje podržavaju zid.

Kako bi stekli bolji uvid u kojim uvjetima biokora može koristiti arheološkim nalazima, skupina od nekoliko istraživača je provela iscrpno istraživanje na otprilike 600 kilometara Kineskog zida i to uglavnom u sušim dijelovima.

Kineski zid nije jednodijelna građevina nego se sastoji od niza utvrda, tornjeva i grudobrana i poznatiji dijelovi zida prolaze preko planinskih klanaca, dok su stariji dijelovi građeni od glinom bogate zemlje sabijane između drvenih okvira sve dok nije bila tvrda poput stijene. U sušim dijelovima, primjerice pustinji Gobi, tvrdi temelji su nastali miješanjem slojeva pijeska, šljunaka i grančica metlike (vrsta grma).

Nažalost, ti stariji dijelovi zida ne podnose najbolje djelovanjem vremenskih uvjeta i vjetar i povremene kiše su narušile i uništile većinu temelja tih dijelova. Od ostalih temelja nastalih sabijanjem zemlje, više od dvije trećine tih temelja bilo je prekriveno biokorom cijanobakterija i mahovine i povremenom kolonijom lišajeva.

Dijelovi zida ispod tih “zajednica” biljaka i mikroba nisu bili tako porozni i nisu se tako lako mrvili kao dijelovi zida koji nisu bili obloženi biokorom.

I premda su znanstvenici otkrili da korijenje i vlakna mahovina i lišajeva donekle uzrokuju štetu na temeljima, sposobnost korijenja i vlakana da poveže sabijene čestice zemlje nadilazi rizike koje bi inače predstavljale cjelokupnoj građevini.

Zaključak istraživanja bio je da zaštitna funkcija biokore da smanji trošenje materijala uvelike nadilazi biološko trošenje razvojem sloja biokore na zemljanim građevinama.

Naravno, to ne znači da će biokora privući tisuće i tisuće, ako ne i milijune, novih turista na razgledavanje kineske povijesti, ali uz klimatske promjene koje prijete uništenjem tisućljetne građevine, budući naraštaji će vjerojatno drage volje šetati po zelenom sloju biokore i diviti se jednom od najznačajnijih inženjerskih i arhitektonskih čuda.