Izborna je godina pred vratima, ovoga puta godina u kojoj ćemo izaći na niz izbora,. Stoga su se zahuktali dnevnopolitički prijepori oko raznih tema i politika.

Nije prvi put. Iz izbornog ciklusa u izborni ciklus kojekakvi se slučajevi i teme upotrebljavaju kao podloga za prosvjedovanje i širenje medijske galame, ne bi li se javnost senzibilizirala i dala povjerenje određenim političkim opcijama.

Proizvode i plin i struju
Tako je i s pandemijom afričke svinjske kuge. Tema je to koja se već nekoliko mjeseci valja hrvatskom političkom i medijskom scenom. Prosvjeduje se na istoku zemlje. U prosvjede su se uključili akteri iz mnogih političkih opcija, ne bi li ukazali kako upravo oni imaju rješenje problema ove zarazne bolesti koja je pogodila svinjogojstvo i uzrokovala popriličan rast cijena svinjskog mesa.

Brojna su tu poznata lica. Neka od njih nismo dugo vidjeli, a neki, od kojih bi čovjek očekivao kako će zbog ishodišne profilacije vlastite političke stranke biti prvi na ulici, priključili su se tek nakon što se pojavila jasne ideja za profilacijom nove političke stranke koja bi zastupala interese seljaka.

Svi se oni fokusiraju na promjenu vlasti i političke pritiske, a malo tko od njih, ili nitko, na rješenje problema koji se pojavio, za posljedice ove pandemije, za poljoprivredni otpad koji je nastao ili će nastajati u nekim budućim sličnim događajima. O tom problemu se govori samo kada se u javnosti osvijesti činjenica kako samo jedna tvrtka ima ili je imala monopol na zbrinjavanje otpada nastalog ovom pandemijom.

Svaka poljoprivredna pandemija, naime, stvara veliku količinu poljoprivrednog otpada koje treba zbrinuti, struka bi korektnije istaknula kako se radi o nus proizvodima, u ovom slučaju u stočarskom fondu, a to je tema koja je sve samo ne nevažna za hrvatski energetski sektor, zbog čega bismo trebali puno više početi uvažavati poslovne pothvate u sektoru bioplinskih postrojenja.

Hrvatska se, u sklopu europskih energetskih i zelenih politika, obvezala na postizanje niskog, pa i nultog otiska ugljičnog dioksida u atmosferi do 2050. godine. Europske su politike u tu svrhu predložile dobar i održiv energetski miks u kojemu su bioplinska postrojenja dobila veliku ulogu zbog toga što proizvode i plin i struju. Struju u dijelu godine kada je manjka, a plin u ostatku godine. Također, ova postrojenja mogu raditi gotovo neprestance, za razliku od postrojenja koja proizvode energiju iz sunca i plina.

U razvijenim državama Europske unije, poput Njemačke ili Nizozemske, bioplinska su postrojenja nezamjenjivi dio energetskog, ali i poljoprivrednog sustava, u pogledu zbrinjavanja nus proizvoda prerađivačke i stočarske proizvodnje, u cilju postizanja visokog udjela samodostatnosti i samoodrživosti, što su teme koje su, kao i plinski cjenovni i opskrbni izazovi, postale iznimno važne od početka agresije na Ukrajinu. Osim tvrtke koja je do sada sudjelovala u zbrinjavanju otpada nastalog poradi afričke svinjske kuge, u Hrvatskoj postoji još 41 plinsko postrojenje, približne snage 47 Mwh.

Birokracija vs. poduzetništvo
Ako tu snagu prispodobimo analizama prema kojima bi se oko 20 posto hrvatskih potreba za plinom mogle ostvariti upravo iz ovakve proizvodnje onda je jasno kako ih imamo premalo. Ako pak znamo činjenicu kako je Hrvatskoj potrebno 2,7 milijardi prostornih metara plina, a proizvodi oko 0,7 milijardi, osvijestit ćemo činjenicu koliko bi ova industrija mogla biti važna za našu energetsku strategiju te za politike i prakse postizanja nulte emisije ugljičnog dioksida.

Možda je, stoga, u osvit izborne godine, vrijeme prestati s populističkim svinjarijama, a resetirati odnose prema industriji bioplinskih postrojenja, koji su tijekom protekloga vremena vrlo često bili u usijanim komunikacijskim rovovima na relaciji poduzetnici-politika. To bi značilo stvaranje politika i preduvjeta za nove investicije u proizvodnju energije iz bioplinskih postrojenja, skladištenje te energije i sirovina za proizvodnju kao i transport sirovina prema postrojenjima, ali i energije prema energetskim sustavima.

Značilo bi to i stvaranje preduvjeta za uključivanje više takvih postrojenja u zbrinjavanje otpada nastaloga nekim budućim poljoprivrednim pandemijama. Resetiranje odnosa prema ovoj industriji, u energetskom, ali i poljoprivrednom smislu, to je potrebnije što su tijekom ove godine proizvođači nekoliko puta upali u začarani krug uredbi, pravila, politika, ali i praksi operatora energetskog sustava, koji su pokazali svu birokratsku neživotnost i neagilnost, kakva se vrlo često dogodi na mnogim tržištima uslijed vanjskopolitičke ili neke druge nestabilnosti, kao što je u proteklom razdoblju bio slučaj na međunarodnim burzama poljoprivrednih sirovina i energenata.

U bioplinski je biznis uloženo više milijardi kuna, koji je postao, zbog niske ili nulte emisije ugljičnog dioksida, nemjerljiv dio svake energetske strategije, a zbog učinkovitog zbrinjavanja otpada, i nus proizvoda, i one poljoprivredne.

Zbog toga bi nemjerljiva šteta bila ako bi dio poduzetnika, uslijed dosadašnjih odnosa, napustio ionako kapacitetom nedostatnu industriju. Ponovno pokretanje napuštenih postrojenja, sukladno energetskim politikama na koje smo se obvezali, tada bi stajalo neusporedivo više.