Tei Žakuli i Marku Vincekoviću sigurno nije bila na pameti velika zarada kada su odlučili postati znanstvenici. Njihov je motiv bio potpuno suprotan. Oni žele biti inicijatori pozitivnih promjena u društvu. I svaki u svom području donosi rezultate koji bi svima nama trebali omogućiti kvalitetniji život.

Tea Žakula, voditeljica Laboratorija za energetsku učinkovitost na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, a koja je svoj doktorat stekla na prestižnom Massachusetts Institute of Technology (MIT), u svom se laboratoriju predano bavi širokim spektrom tema, a posebno primjenom novih tehnologija u zgradarstvu, sektoru koji je pojedinačno, s 40 posto, najveći potrošač energije, ali i veliki zagađivač zraka (zaslužan za 42 posto emisija CO2). Tea Žakula i njezin tim znanstvenim istraživanjima teže drastično smanjiti ove brojke.

Marko Vinceković, kemičar i profesor na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, pak, svojim znanstvenim istraživanjima želi doprinijeti održivoj poljoprivredi. Rezultat rada Vincekovića i njegovog tima je tzv. “pametna tableta za biljke”, odnosno mikrokapsula za zaštitu i prehranu koja bi trebala omogućiti održivu proizvodnju hrane. Vinceković je ujedno bio i prvi znanstvenik na Startup Factory programu u Hrvatskoj nakon čega je osnovao biotehnološki startup u području održive poljoprivrede i hrane.

Nezahvalni uvjeti

Ti znanstvenici, usprkos vrlo nezahvalnim uvjetima u kojima u Hrvatskoj rade, ipak postižu izvrsne rezultate. No, hoće li oko pet tisuća mladih znanstvenika u Hrvatskoj imati dovoljno entuzijazma slijediti njihove primjere? Teško – odgovor je koji se nameće kada se sagledaju uvjeti u kojima rade mladi, vrijedni i najbolji koji se regrutiraju iz 10 posto najboljih studenata.

Prosječna neto plaća mladog znanstvenika, odnosno doktoranda, u Zagrebu trenutno iznosi 1130 eura, što je niže od prosječne plaće na razini države (1163 eura). Ta je plaća, kaže Tvrtko Smital, predsjednik Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, te predstojnik Zavoda za istraživanje mora i okoliša na Institutu Ruđer Bošković, čak 70 posto niža od one koju zaradi doktorand u Sloveniji.

Usto, nakon šest godina rada za plaću od tek 1130 eura i prijelaza iz statusa doktoranda u onaj poslijedoktoranda znanstvenici će u Hrvatskoj dobiti povišicu od 400 eura, ali će i dalje imati plaću nižu od one koju zaradi doktorand u Sloveniji. Usporedba plaća znanstvenika u drugim europskim zemljama još je poraznija. Mladi Šveđanin, objašnjava Smital, ima 2900 eura plaću.

Kao ilustraciju ogromnih razlika Smital daje primjer kćeri Davida Matthewa Smitha, ravnatelja IRB-a, a koja kao doktorandica u Švicarskoj ima veću plaću od oca – čelnika najvećeg znanstvenog instituta u Hrvatskoj.

“Ispričavam se unaprijed ako sam rekao nešto što ravnatelj ne bi htio da kažem, no taj podataka nije tajna, ali može biti neugodan”, kaže Smital dodajući pritom da se, zbog razlika u gospodarskom razvoju, možda i nije najpoštenije uspoređivati sa Švedskom ili Švicarskom.

Sustavna usporedba plaća znanstvenika po zemljama EU-a već dugo nije napravljena. Posljednju je 2016. objavio Benedetto Torrisi. Ona pokazuje velike razlike među državama članicama. Prema njoj prosječna plaća doktoranada u EU-u prije sedam godina bila je prosječno 2111 eura mjesečno. Najviše su zarađivali mladi znanstvenici u Velikoj Britaniji – 4263 eura mjesečno, a najmanje u Bugarskoj – tek 485 eura.

Mikrokapsule, zbog kojih je Vinceković pokrenuo startup Makabi Agritech, trebale bi doprinijeti poboljšanju hrane zahvaljujući njihovoj tri-u-jedan tehnologiji/PD

Bez ekonomskog oporavdanja

Visina plaće, a zbog koje su znanstvenici nedavno i prosvjedovali, postaje ozbiljan problem jer značajno zaostaje za onom u gospodarstvu. Za to zaostajanje, upozorava Smital, nemamo ekonomsko opravdanje.

“Štoviše, od kada imamo samostalnu državu ekonomski parametri nikada nisu bili bolji. Usto, imamo i povlašten pristup europskim sredstvima, a koji neće trajati dovijeka”, ističe Smital.

Doduše, ta smo europska sredstva na raspolaganju imali i ranijih godina, no država je odlučila da ipak neće znatnije ulagati u istraživanje i razvoj. Kako europska pravila diktiraju da država mora osigurati 15 posto novca za projekte koji se sufinanciraju iz europskih fondova, naši su vladajući odlučili da se u tu svrhu ne žele dodatno zaduživati.

“Vladajući su procijenili da im je važnije zadovoljiti kriterije iz Maastrichta te uči u eurozonu. Znanost je tako postala žrtva uvođenja eura, a što pokazuju brojne analize sindikata”, ističe Smital. Država je, dakle, propustila značajnije uložiti u jedini segment koji dugoročno donosi dodanu vrijednost. “Taj bi se novac obilato vratio”, naglašava znanstvenik i sindikalist Smital.

Posljedice su očite. Naše se gospodarstvo danas temelji na uslugama – turizmu i trgovini. Umjesto društva znanja, zemlja smo kuhara, konobara i trgovaca te zemlja koja sve više zaostaje za društvima koja su nam nekada gledala u leđa. S Češkom se, kaže Smital, više ne možemo uspoređivati. Slovenija nas je ozbiljno pretekla, ali i Finska, koja je uistinu odlučila biti zemlja znanja, a čime je preokrenula loše ekonomske trendove.

Vlada te, nekada siromašne zemlje, priča Smital, ‘90-ih je godina prošlog stoljeća, oformila radnu skupinu čiji je zadatak bio odrediti zanimanja koja će Finskoj omogućiti da postane zemlja visokog standarda. A ta je radna skupina zaključila da su najvažnija zanimanja učitelji u osnovnim i nastavnici u srednjim školama. Finska ih je Vlada, ističe Smital, poslušala. Uložili su ogroman novac i napravili dramatične promjene.

“U 15 su godina napravili ono što mi mislimo da je ‘finsko čudo’, a to vidimo kao Nokiju. No, Finska je daleko više od Nokije”, kaže Smital. Svoj sustav obrazovanja Finska je organizirala tako da ‘proizvodi’ sposobne mlade ljude koji su spremni brzo apsorbirati nova znanja i biti kreativni. Takve ljude nikakva tehnološka revolucija ne može zateći nespremne te su upravo oni najveća snaga finskog gospodarstva.

Hrvatska je po mnogočemu slična Finskoj, osim što je njen BDP po glavi stanovnika danas tri puta veći nego onaj u Hrvatskoj. Niti mi, kao niti Finska, nemamo, upozorava Smital, nikakve tradicionalne poluge moći.

“Mala smo država s malim brojem ljudi, bez posebnih prirodnih bogatstva. Naša jedina poluga moći može biti znanje. Ako u njega odlučimo uložiti” napominje.

Čekajući Uredbu o koeficijentima

Dok se ta odluka čeka, čeka se i Uredba o koeficijentima, a koja će dati jasniju sliku kako hrvatska politika gleda na znanje. Prema njoj, kaže Smital, plaće bi mladim znanstvenicima, uz povećanje od 5 posto dogovoreno dodatkom TKU-u, trebale rasti 12%. “Ako tako bude više ne bi smjelo biti zaostajanja u visini plaća znanstvenika”, ističe Smital, dodajući da bi takvo povećanje trebalo biti motivirajuće za mlade znanstvenike, a koji se za ovo zanimanje sve teže odlučuju ili iz njega sve češće odlaze u privatni sektor.

Na takav se korak nisu odlučili znanstvenici s početka priče. Oni još uvijek imaju mnogo strasti za posao koji rade. Tea Žakula tako kaže da se na posao u akademiji odlučila zbog dinamike i kreativnosti.

“Kao voditeljica Laboratorija za energetsku učinkovitost na FSB-u okružila sam se fenomenalnim mladim ljudima s kojima stvaram nove vrijednosti kroz rad na tehnologijama koje će promijeniti način na koji živimo. U laboratoriju se bavimo širokim spektrom tema, od niskougljičnih zgrada i industrije, energetske obnove, primjene umjetne inteligencije u energetici, do analiza ugljikovog otiska za kompanije. Također, kao vanjska konzultantica Europske komisije evaluiram projekte iz područja energetike i vojne obrane, a što mi daje privilegij da vidim na čemu rade oni najbolji i gdje će industrija biti za 10 do 15 godina”, kaže Žakula.

Kao jedan od najljepših trenutaka u karijeri, pak, izdvaja onaj od prošle godine kada je sa svojim timom prezentirala istraživanja s FSB-a na MIT-u i Harvardu. Nakon što su njezini suradnici poslušali i prezentacije znanstvenika s ta dva američka fakulteta shvatili su da stvari na uglednim sveučilištima funkcioniraju jednako kao i u labosu na FSB-u. “U tom sam trenutku znala da sam uspjela ostvariti svoju želju”, ističe Žakula.

Želja joj je bila u svojoj grupi na FSB-u stvoriti mini MIT. “Nova mi je želja iza sebe ostaviti tim mladih ljudi koji me vrlo brzo mogu naslijediti”, kaže profesorica koja otvoreno priznaje da u Hrvatskoj nikada neće biti znanstvenica kakva je mogla biti da je ostala u SAD-u. No, ona se ipak odlučila vratiti. “Bilo mi je bitno da budem blizu obitelji i prijatelja, u kulturi koju razumijem i volim. Također, željela sam stvarati u Hrvatskoj”, kaže Žakula. Doza nezainteresiranosti, skepse i straha od novih ideja, jedna je od velikih mana domaćeg sustava u odnosu na onaj u SAD-u, objašnjava.

“U SAD-u umjesto skepse i straha od sugovornika dobivam zainteresiranost i prijedloge kako ideju unaprijediti. Isto tako, mi smo nacija od četiri milijuna stručnjaka za nogomet, građevinu, energetiku, zdravstvo… Nažalost, često u praksi doživljavam da se netko bez mnogo obrazovanja u energetici ili netko tko zadnjih 30 godina projektira isti, zastarjeli sustav, ne ustručava reći da se pravim pametna i bespotrebno kompliciram. Rezultat njihovog ‘nekompliciranja’ je sustav koji možda nekako i radi, ali je daleko od kvalitetnog i optimalnog. Takve stvari se u SAD-u događaju znatno rjeđe jer se reference i znanje ipak znatno više cijene”, objašnjava. Takav se mentalitet onda preslikava i na našu znanost.

“Količina je nelogičnosti i nesređenosti našeg sustava prevelika. Također, financijski resursi koji se izdvajaju za obrazovanje i znanost su zanemarivi. A i to malo novca što se izdvoji za znanost koristi se vrlo loše. Primjerice, natječaji sufinanciranja projekata su u mnogim dijelovima loše napisani”, kaže ova znanstvenica ističući i da su plaće, posebno mladih istraživača, veliki problem jer su značajno niže u odnosu na industriju. Da biti znanstvenik u Hrvatskoj nije niti lako niti jednostavno slaže se i Marko Vinceković. Kako napominje, za znanstvena je istraživanja potreban novac, ona moraju imati kontinuitet, a vremenski okvir za odobravanje sredstava je nerazumno velik.

“Evaluacija traje više od godinu dana”, napominje. Dodaje pritom da su ulaganja u znanost skromna čime se ne potiče izvrsnost nego prosječnost. “Takav sustav ne može napredovati i zdravo se razvijati. Moram naglasiti da smo potplaćeni, jer se osim obrazovanjem mladih ljudi bavimo i znanstvenim istraživanjima, pisanjem projekata te diseminacijom rezultata. Naravno da nam mjesečna primanja nisu u skladu s uloženim radom”, upozorava Vinceković koji takav sustav ocjenjuje slabašnom dvojkom.

Pokretanje startupa

No loš ga sustav ipak nije uspio demotivirati. “Velika prednost rada u znanosti je određena razina slobode u kreiranju smjera istraživanja u skladu s traženim ciljevima. Najveće je zadovoljstvo kada ideju potvrdite eksperimentom i kada se rezultati istraživanja mogu koristiti za poboljšanje života ljudi i okoliša”, ističe Vinceković. Upravo bi njegove mikrokapsule, zbog kojih je pokrenuo startup Makabi Agritech, trebale doprinijeti poboljšanju – i to hrane. Znanstvenik i poduzetnik Vinceković objašnjava da će zahvaljujući njihovoj tri-u-jedan tehnologiji, kapsula veličine zrna leće zamijeniti sve preparate koji biljci trebaju da izraste velika i zdrava.

“Pokretanje je startupa bilo posljedica rezultata dugogodišnjih znanstvenih istraživanja za koja sam smatrao da ne smiju završiti u znanstvenim radovima. Kao znanstvenik smatram da znanstveno-istraživačkim radom trebamo rješavati probleme zajednice, industrije i pojedinaca. Proces je bio izazovan jer tada nisam imao nikakvog formalnog znanja vezano za pravo, računovodstvo i ekonomiju.

Pojedini moji kolege ne razumiju zašto ja to radim, a ja uvijek ponavljam da treba izaći iz zone komfora jer tek tada počinju prave promjene i osobni rast”, ističe Vinceković. Dodaje i da je postupak komercijalizacije pametne tablete za biljku, kroz EU projekt, počeo ove godine te da će trajati sve do 2025. U konačnici kroz taj bi projekt trebali patentirati ideju pametne tablete za biljku i stvoriti preduvjete za industrijsku proizvodnju. Sve je to rezultat ljubavi prema poslu koji rade. Kakve bi samo rezultate imali kada bi se u znanost i istraživače u Hrvatskoj adekvatno uložilo.