Na godinu će navršiti 50. no i dalje izgleda jednako zastrašujuće kao i u danima najranije mladosti. Njezino je ime Mamutica i po obujmu i broju stanovnika najveća je zgrada u Hrvatskoj. Gospođica grdosija duga je 240 metara i visoka 60, a izgledom se ne može mjeriti ni s jednom drugom građevinom u zemlji i šire, piše Večernji.

A mnogi ne znaju da je ova dama od armiranog betona i stakla trebala dobiti puno pitomije, koketnije ime. Arhitekt i urbanist Miroslav Kollenz koji je 70-ih projektirao novozagrebačko naselje Travno gdje se nastanila, želio je da se sve zgrade nazovu po poljskom cvijeću koje je ondje raslo prije no što su na negdašnjim livadama niknule prepoznatljive prekosavske vizure.  Trebala se zvati Tratinčica, no to joj ime nikako nije pristajalo uz karakter pa su je njezini stanari prekrstili gotovo na prvi pogled.

Socijalistička armirana mastodontica i danas izaziva klaustrofobično strahopoštovanje, a onome koji ju krišom promatra u maštu priziva prizore iz kakva distopijskog romana poput Orwellova klasika 1984. U Euraziji, imaginarnoj megadržavi iz knjige, proli čije živote opisuje, zasigurno su stanovali u sličnim zdanjima.

Iz škole odmah na posao

Mladi pekari ne brinu za radno mjesto: ‘Već pet godina radim kao noćna smjena i super mi je’

Gospođicu Mamuticu projektirali su arhitekti Nevenka Postružnik i Đuro Mirković, u njoj živi najmanje 5000 ljudi u 1169 stanova i šest ulaza velike Mamutice te još tri ulaza male, a u podzemlju i prizemlju nalaze se 256 garaža te 24 lokala. Stanari u slonu. U istoimenoj priči za djecu Dubravka Horvatića u simpatičnog slona uselili su se ljudi.

Tako i Mamutica s radošću brine o dvonožnim bićima koja u njoj žive. I pruža im baš sve, hvale se često oni potajno joj se diveći. A život u stanovima ovog ponosa socrealističke arhitekture koje u zadnje vrijeme obilaze i oni iz dalekih zemalja, sve je samo ne dosadan, opisala nam je studentica Nina Marečić (ime je izmišljeno) koja ondje godinama živi s dečkom i papagajem.

“Prednost života u Mamutici je to što se sve što mi treba nalazi u blizini. Doslovno na pljunomet su nam dućani, ljekarne, knjižnica, pošta, kulturni centar, kafići, pekare, uvijek otvoreni kiosk… Za obitelji s djecom ili one s ljubimcima prednost je puno zelenila, parkova, škola, vrtića… Djece je u Mamutici puno pa im je socijalizacija od najranije dobi lakša no što je bila meni koja sam odrastala u centru”, priča Nina.

Zgrada je, priznaje, gotovo pa nepojmljivo ogromna. U Mamutici živi nešto manje stanovnika nego u Delnicama pa se stanari i osjećaju kao mala zajednica, gotovo kao da žive u zasebnom gradu u gradu. Život u Mamutici, dodaje, ima i svojih mana.

“Najgori je smrad smeća kad vjetar s odlagališta na Jakuševcu puhne u našem smjeru. Smrad dodatno pojačavaju i kontejneri prepuni smeća koji stoje pred zgradama”.