U kriznim se vremenima instinktivno usredotočujemo na gašenje požara koji nam je najbliži. Ali jednako je važno razumjeti i riješiti njegove temeljne uzroke kako bismo imali manje požara s kojima se treba boriti.

Pitat će nas djeca
Dok populističke snage polariziraju biračka tijela i produbljuju društvene podjele diljem svijeta, globalna politička klima postaje sve nestabilnija. Iako će utvrđivanje uzroka ove promjene nesumnjivo potrajati neko vrijeme, moglo bi se tvrditi da su brzi napredak digitalnih tehnologija, nekontrolirana globalizacija i sve veća nejednakost promijenili naše političke i ekonomske sustave, potičući sociopolitičke nemire.

Iako rasprava o tome je li se ekonomska nejednakost povećala u posljednjih nekoliko desetljeća još traje, pitanje je sporno. Sa sigurnošću znamo da se globalna ekonomska nejednakost stalno povećavala između 1820. i 1910. godine.

Od tada je oscilirala, a svaka procjena ovisi o specifičnim metodama i mjernim podacima kojima se istraživači koriste. No, podaci jasno pokazuju da su ekonomske razlike dosegle nepodnošljivu razinu, pri čemu najbogatijih 1% na svijetu bilježi 38% povećanja globalnog bogatstva između 1995. i 2021., u usporedbi sa samo 2% za donjih 50%.

Povrh toga, bez obzira na ukupnu nejednakost, neosporno je da se koncentracija bogatstva i dalje povećava. Između 1995. i 2021. globalno bogatstvo raslo je 3,2% godišnje. U istom razdoblju najbogatijih 0,000001% povećalo je svoje bogatstvo za 9,3% godišnje.

Kada se buduće generacije osvrnu na današnji svijet, vjerojatno će biti šokirane ekstremnim razinama nejednakosti i društvene nepravde koju smo tolerirali, baš kao što smo mi užasnuti time što su naši preci prihvaćali prakse poput ropstva i feudalizma.

No, osim njihovog inherentnog nemorala, političke implikacije današnjih ekonomskih razlika često prolaze nezapaženo. U doba digitalne povezivosti i globalizirane trgovine, prekomjerne koncentracije bogatstva potkopavaju demokraciju na dva glavna načina.

Prvo, globalizacija financijskih i opskrbnih lanaca omogućila je bogatim i moćnim zemljama da utječu na dobrobit građana daleko izvan svojih granica. No, dok građani, primjerice, Burkine Faso ne mogu glasati na američkim predsjedničkim izborima, odluke američkih predsjednika utječu na njihov svakodnevni život jednako kao i one koje donose vlastiti vođe, ako ne i više. Zamislite scenarij u kojem bi samo stanovnicima okruga Kolumbija bilo dopušteno glasati na američkim predsjedničkim izborima – takav bi se sustav teško mogao nazvati demokracijom.

Ova dinamika upućuje na to da globalizacija nagriza globalnu demokraciju. Ipak, zemlje u razvoju ne mogu mnogo učiniti kako bi se suprotstavile američkoj hegemoniji, jer Sjedinjene Američke Države neće dopustiti cijelom svijetu da sudjeluje na njihovim predsjedničkim izborima.

Pumpanje političke moći
Drugo, s obzirom na to da se ekstremno bogatstvo često pretvara u političku moć, koncentracija bogatstva među nekolicinom anatema je demokraciji. To je osobito vidljivo u doba velikih tvrtki digitalne tehnologije, kada milijarderi mogu steći preveliki utjecaj na javni diskurs preuzimanjem kritičnih medijskih platformi ili manipuliranjem rezultatima pretraživanja. Možemo se nadati da će napredak u generativnoj umjetnoj inteligenciji izjednačiti uvjete u tehnološkom sektoru i tako pomoći u suzbijanju nejednakosti.

Kao ekonomist, prepoznajem potencijalnu štetu koju loše osmišljene intervencije mogu uzrokovati. Povijest obiluje primjerima dobronamjernih, ali loše osmišljenih politika koje su nastojale smanjiti nejednakost, pa su imale suprotan učinak i nehotice ojačale desničarski narativ da je svaka vladina intervencija sama po sebi problematična.

Ipak, kombinirajući moralne namjere s promišljenim osmišljanjem, takve politike mogu polučiti značajne rezultate. U nedavnom radu čiji sam koautor sa svojim studentima Fikrijem Pitsuwanom i Pengfeijem Zhangom, istražujemo megadobit koju generiraju najveće farmaceutske i najveće tehnološke tvrtke.

Iako bi uvođenje izuzeća od patenata moglo smanjiti motivaciju za inovacije, baš kao što postavljanje gornjih granica dobiti može uzrokovati pad proizvodnje, moguće je osmisliti mehanizme koji ograničavaju višak dobiti bez žrtvovanja učinkovitosti.

Jedna je od takvih strategija korištenje porezom na robu kako bi se ograničila dobit grupe tvrtki, primjerice svih najvećih tehnoloških tvrtki. Jačanjem konkurencije unutar grupe, ova intervencija može neutralizirati motivaciju za smanjenje proizvodnje.

Također moramo prepoznati da je izvan određenog praga ljudima, uključujući najbogatije, najvažnija relativna, a ne apsolutna nejednakost. Stoga možemo naplaćivati znatne poreze bogatima, a da im to ne smanji motivaciju, pod uvjetom da zadrže svoj relativni položaj.

Sve dok milijarderi poput Elona Muska i Jeffa Bezosa shvaćaju da oporezivanje neće promijeniti njihov poredak među najbogatijim pojedincima na svijetu, ostat će motivirani da povećaju svoju zaradu, a mi ćemo ostali žeti nagrade njihovog truda.

Neoliberali su pogriješili: ostvarivanje veće jednakosti bez smanjenja motivacije potpuno je izvedivo. Ublažavanjem nejednakosti i suzbijanjem velikog utjecaja nekoliko ultrabogatih pojedinaca možemo uspostaviti pravednije društvo. Ako želimo spasiti demokraciju, ne možemo si priuštiti čekanje.

© Project Syndicate 2023.