Sam je sebi, kaže, najzahtjevniji klijent. Od prostora koje uređuje traži da budu kameleoni, radi 12 sati na dan, ali nikada ne misli na nagrade za koje mu se već čini da dolaze po inerciji nakon što ih je njegov tim dobio šest samo ove godine.

Ante Vrban, najnagrađivaniji hrvatski arhitekt, novi je izazov našao u znanstvenom proučavanju sanacije povijesnih građevina, a za Poslovni dnevnik iz iskustva rada na više od 400 projekata tumači što vrijedi, a što nije potrebno skuplje platiti pri uređenju prostora.

Za 2024. najavili ste preuređenje još jednog zagrebačkog donjogradskog stana, vašeg ureda. Imate li već viziju i gotov plan?
Nismo počeli raditi na tome, ali prostor je prekrasan, funkcionalan, ima dušu i atmosferu. Stare građevine su kulturna baština, pristupam im restauratorski i nikada ne mijenjam strukturu. Uređenje ćemo početi skidanjem slojeva kako bismo došli do originala, vratili prostor u vrijeme u kojem je osmišljen i nastao, a potom ćemo u početni tlocrt useliti naše vrijeme kroz nove instalacije i najmoderniju tehnologiju.

Koliko su se stari stanovi životom u njima kroz desetljeća odmakli od originalnog stanja?
Odmak od originala vrlo je sličan u cijeloj središnjoj Europi. Građevine nastale u austrougarskom vremenu imaju bogatu povijest. Među zidovima su se izmjenjivali mnogi stanari i korisnici koji su u prostor unosili svoju logiku funkcionalnosti, prilagođavali ga potrebama i karakterima. Sa starom nekretninom preuzimate sve što je ona prošla, a nerijetko je to rušenje zidova bez razmišljanja o statici koja onda bude narušena ili gradnja zidova u sredini sobe. Pod slojem parketa nalazi se još jedan stariji, a i zidovi imaju više slojeva preuređivanja koja su često rađena dio po dio zbog ograničenih budžeta.

Što vas naviše veseli kod uređenja takvih nekretnina?
Imamo priliku napraviti nešto dobro. Pohađam doktorski studij na Građevinskom fakultetu u Osijeku i pod mentorstvom profesora Davorina Penave jednog od vodećih svjetskih stručnjaka u seizmologiji proučavam sanaciju povijesnih konstrukcija, što je i aktualno zbog mogućnosti potresa. Podcjenjujemo te stare zgrade, jer sve su one iako davno građene tako da mogu izdržati potrese, no neotporne su zbog preuređenja kojima im je narušena statika. Veseli me kad imamo priliku i napraviti sve kako treba – statiku, instalacije, kanalizaciju i oborinske vertikale.

Jeste li sam sebi zahtjevan klijent?
Valjda najzahtjevniji, ali možda je i jednostavnije raditi za sebe jer znam što želim i sam to provodim. Vlastite želje su mi poligon za testiranje jer živim u razini arhitekture koju radim, a to mi je jako važno za razumijevanje s klijentima. Dobro znam kako je kad nešto treba platiti i koliko što košta, ali i koliko što vrijedi. Iskustvo me naučilo što je potrebno platiti skuplje, a što nije prioritet u tom smislu. Uvijek inzistiram da ono što se ugrađuje u stan, od instalacija preko podova, prozora… bude kvalitetno jer bi trebalo trajati 40 godina. S druge strane, sofa ne bi smjela koštati više od poda jer pod mora podnijeti promjenu namjene prostora iz stambene u poslovnu, a sofa ne mora. Važno je da svi ti prostori budu kameleoni i podnesu test vremena.

Jesu li pandemija i inflacija promijenili arhitekturu i kako?
Pandemija je promijenila svijet, a time i građevinu, arhitekturu i dizajn. Ništa se nije proizvodilo, smanjeni su kapaciteti i onda je sve poskupjelo kad se potražnja vratila. Narasle su cijene materijala, ali i mnogi su ljudi promijenili posao i sada imamo ozbiljan nedostatak dobrih majstora koji su također skuplji. Danas je u odnosu na 2018. sve skuplje 40 do čak 100 posto.

Radite luksuzne projekte za imućne klijente. Kakva je razlika u ukusima i željama klijenata s naslijeđenim bogatstvom kroz više generacija i klijenata čije je bogatstvo novijeg datuma?
Ukus je individualan i subjektivan pa je teško generalizirati. Meni je važno da svi znaju otprilike što mogu očekivati od mene. Klijenti s naslijeđenim bogatstvom imaju potrebu ugraditi to nasljeđe u prostor kroz umjetnine ili stare stvari kojima se odaje počast obitelji i njeguje tradicija. Žele tradiciju integrirati u svoj moderni život. S druge strane, nova generacija koja je prvi novac zaradila u aktualnoj tehnološkoj revoluciji puno je više orijentirana na tehnologiju i u njihovim prostorima će biti puno više pametnih aparata i energetske učinkovitosti jer su izuzetno ekološki osviješteni te općenito skloniji novim tehnologija.

Je li stresno raditi na novim projektima nakon svih tih nagrada zbog velikih očekivanja? Radite li već za novu?
Zanimljivo mi je to pitanje, obično me pitaju čemu dugujem uspjeh. Uvijek odgovaram “tome što radim 12 sati na dan”. Nagrade vesele ponajviše zbog mojeg tima. Uvijek sam na gradilištu sa svojim timom i moj rad bez tima ne postoji. Arhitekt može crtati do besvijesti, ali ništa od toga ako to nema tko pretvoriti u djelo. Trudimo se napraviti svaki sljedeći projekt bolje nego prethodni, ali nikada nisam radio s mišlju na nagradu, one su posljedica timskog rada.

Ove godine smo dobili šest međunarodnih nagrada i ponekad mi se čini da dolaze inercijom. Rad je u temelju svakog uspjeha, mi radimo prostore u kojima ljudi žive, rade i borave koji se moraju uklopiti u okolinu pa volim reći da moji interijeri komuniciraju s čovjekom vlasnikom, a eksterijeri s okolišem.

Kad smo kod okoliša, koji vam je najljepši europski glavni grad?
Hm… Madrid. Ne samo zbog arhitekture iako i zbog nje, nego zbog opuštene atmosfere i dostojanstva kraljevskog grada, nekako mi je ljepši od sviju drugih.

Koja tri projekta biste stavili na svoju listu nezaboravnih?
Svi imamo neke prekretnice u životu. Jedna od mojih je Crkva Velikog Krsnog Zavjeta u Kninu koju smo radili 2015., a ja prije toga nisam nikada radio sakralni objekt. Franjevci su htjeli model crkve i ja sam nakon dugo vremena uzeo Bibliju u ruke i počeo listati. Pročitao sam, pisalo je “Ja sam svijetlo svijeta” i s tom mišlju napravio crkvu potpuno drugačiju od očekivanja za koju su svi govorili da je previše napredna sve dok nije dobila međunarodnu nagradu u Londonu za najbolji javni projekt. Tada su svi prigovori utihnuli. Izdvojio bih i moj prvi stan u Gundulićevoj ulici u Zagrebu koji sam radio sa 23 godine i kuću u Šibeniku u Jadriji, ali možda mi je najnezaboravniji ipak rad na hrvatskom paviljonu za izložbu EXPO u Dubaiju. To je ona priča kada prvo gledate velikane kako rade EXPO, a onda dobijete priliku raditi takav projekt.v