Listopad je već donio značajnu promjenu u globalnom trgovinskom sustavu: prvi put, velika trgovinska sila uvela je porez na uvoz ugljika.

Budući da bi upotreba riječi “porez” (ili “tarifa”) bila neugodna, Europska unija odabrala je “mehanizam za graničnu prilagodbu emisija ugljika” (CBAM). Ali to je porez, a ekonomsko obrazloženje za njega jednostavno je.

Snažan poticaj poduzećima
EU već ubire porez na ugljik unutar granica. U okviru sustava trgovanja emisijama elektrane i velika industrijska postrojenja plaćaju svaku tonu ugljikova dioksida koji emitiraju. S obzirom na to da dozvole za emisije ili “emisijske jedinice” koštaju oko 90 eura (95 američkih dolara) po toni, sustav trgovanja emisijama trebao bi stvoriti snažan poticaj poduzećima da manje emitiraju unutar granica EU.

Međutim, sustav trgovanja emisijama ne sprječava Europljane da kupuju proizvode s visokim emisijama ugljika iz drugih zemalja, posebno onih koje nemaju porez na ugljik u svojoj zemlji. Takve zamjene, poznate kao “istjecanje ugljika”, znače da sustav trgovanja emisijama sam po sebi nije dobro opremljen za znatno smanjenje globalnih emisija CO2.

CBAM trebao bi to ispraviti tako što će se od uvoznika zahtijevati da plaćaju – po stopama emisijskih jedinica prema sustavu trgovanja emisijama, prilagođenim tako da odražavaju poreze na ugljik plaćene u zemlji podrijetla, za emisije povezane s robom koja se uvozi.

Osim neutraliziranja istjecanja ugljika, CBAM trebao bi štititi industriju EU, koja je dosad većinu svojih emisijskih jedinica primala besplatno; to objašnjava zašto sustav trgovanja emisijama tek treba znatno utjecati na europske industrijske emisije.

Za sada je CBAM u početnoj prijelaznoj fazi, tijekom koje uvoznici iz EU još uvijek ne plaćaju porez na ugljik, ali prilagođavaju svoje politike i izvješćuju o emisijama povezanim s proizvodnjom robe koju unose u Uniju. Osim što uvoznicima pruža priliku da se pripreme, ova faza europskim čelnicima daje prostor da ublaže političko protivljenje svojih glavnih trgovinskih partnera.

Naravno, ti partneri također mogu iskoristiti ovo vrijeme za osporavanje CBAM-a u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO). Međutim, nakon što EU ukine besplatne emisijske jedinice, čini se da će porez biti kompatibilan.

Štoviše, to ne bi trebalo predstavljati veliku prepreku trgovini. Uostalom, to će se odnositi samo na mali i prilično različit izbor proizvoda s visokim emisijama ugljika koji su skloni istjecanju ugljika: cement, željezo i čelik, aluminij, gnojiva, električna energija i vodik. I, uglavnom, to nisu robe kojom se široko trguje.

CBAM obuhvaća oko 3% sve robe uvezene u EU, ukupne vrijednosti 50-60 milijardi eura godišnje. Iako će se trgovinski partneri EU žaliti, posebno na uključivanje proizvoda od čelika, za većinu zemalja CBAM u najgorem će slučaju biti manje iritantan.

Premda mehanizam za graničnu prilagodbu emisija ugljika obuhvaća mali udio ukupnog uvoza, ti proizvodi čine gotovo polovicu (47%) besplatnih emisijskih jedinica koje se trenutačno daju europskoj industriji.

Prihodi oko 7,2 milijarde eura
CBAM će biti dobar za državnu blagajnu. Procijenjeno je da uvoz obuhvaćen CBAM-om iznosi oko 80 milijuna tona izravne emisije CO2. Po cijeni sustava trgovanja emisijama od 90 eura po toni, to bi značilo godišnje prihode od oko 7,2 milijarde eura, koji bi išli izravno u proračun EU i osigurali prijeko potreban prostor za druge rashode, kao što je potpora Ukrajini.

Prihodi prikupljeni od CBAM-a bili bi jednaki 15% vrijednosti obuhvaćenog uvoza, čime bi mehanizam po veličini bio sličan različitim carinama na proizvode od čelika i aluminija koje je nametnuo bivši američki predsjednik Donald Trump pod izlikom zaštite nacionalne sigurnosti. Za kritičare CBAM-a vrijedi napomenuti da su te carine, koje su u međuvremenu zamijenjene drugim oblicima upravljane trgovine, imale samo ograničen uspjeh u zaštiti američke industrije čelika.

Porez EU na ugljik, premda nesavršen, ima ekonomskog smisla i malo je vjerojatno da će nanijeti znatnu štetu globalnom trgovinskom sustavu. Naprotiv, to bi moglo potaknuti druge zemlje, možda čak i Kinu, da uvedu određivanje cijena ugljika kako bi njihove nacionalne vlade, umjesto EU, mogle prikupiti prihode. Ali to ne znači da CBAM ne predstavlja rizik.

SAD se opredijelio protiv poreza na ugljik u industriji, a umjesto toga pruža poticaje za hvatanje i skladištenje ugljika u skladu sa Zakonom o smanjenju inflacije. Prednosti koje američke tvrtke dobivaju za hvatanje i skladištenje ugljika – 85 američkih dolara po toni trajno pohranjenog CO2 – nisu daleko od trenutne cijene sustava trgovanja emisijama.

To znači da bi proizvođači čelika iz SAD-a mogli iskoristiti subvenciju za hvatanje i skladištenje ugljika za jeftiniju proizvodnju niskougljičnog čelika od svojih konkurenata iz EU, koji bi se suočili s istim poticajem za dekarbonizaciju, ali bi morali sami snositi troškove. To bi privuklo ulaganja prema SAD-u, a industrija čelika u EU žalila bi se na nepošteno tržišno natjecanje.

Dakle, mehanizam EU za graničnu prilagodbu emisija ugljika ne prijeti stvaranjem trgovinskih napetosti među saveznicima, već to čini politika SAD-a. 

© Project Syndicate 2023.