Portali s vijestima su upravo nepresušno vrelo katastrofa i svih mogućih nedaća. Ali korisnicima nikad nije dovoljna tek jedna vijest: postoji čak i termin za takvo listanje po portalima – Doomscrolling, listanje po smaku svijeta.

U osnovi, ta naša sklonost lošim vijestima je duboko ukorijenjena u našu psihu. Kritika više utječe na naše ponašanje i spoznaju nego pohvale, a isto vrijedi i za vijesti. „Naš mozak obrađuje negativne riječi brže, bolje i intenzivnije i to onda dovodi i do toga da ih bolje pamtimo“, kaže za Deutsche Welle neuroznanstvenica Maren Urner.

To ima smisla – iz očišta evolucije: „U doba sabljozubih tigrova ili mamuta je primljeno upozorenje možda bila posljednja stvar koju smo još čuli“, kaže nam Urner.

A ti mamuti nam i danas više znače, tako da uporno tražimo neku moguću prijetnju. Što više loših vijesti primimo, to se osjećamo bolje pripremljeni.

Daj mi još, još, još…

Ali to je velika zabluda: upravo ta „priprema“ onda otvara nepresušno vrelo zamišljenih teorija zavjera, a i mediji i socijalne mreže računaju na tu našu ovisnost i listanje po lošim vijestima. S jedne strane osjećamo sreću što smo našli toliko vijesti koje nam se čine važnima – tu ima sličnosti s igrama na sreću i povlačenjem poluge na Jednorukom Jacku, ali ishod je zapravo upitan.

Jer praćenje vijesti koje nas opterećuju utječe na našu razinu hormona serotonina – a posljedica je osjećaj iscrpljenosti, unutrašnje napetosti, nadraženosti, potištenosti i smetnje u spavanju. Katastrofa i moguća prijetnja povećava i našu razinu kortizola i on je koristan za uobičajenu reakciju fight or flight – bori se ili bježi, a u oba slučaja je potrebna kratkotrajna tjelesna snaga. Ali pred ekranom je takva reakcija besmislena, nego nam tek stvara stres.

Zanimljivo je i svojedobno istraživanje koje su proveli psiholozi uz pomoć lista Huffington Post: jedna skupina ispitanika je svakog jutra dobila tri minute loših vijesti, a šest do osam sati kasnije je postojala 27% veća mogućnost kako će te osobe reći kako im je dan bio loš. Skupina koja je dobila istu količinu vijesti, ali u kojima se i nudilo nekakvo rješenje tog problema je u čak 88% slučajeva imala dojam kako joj je i čitav dan bio uspješan.

Zbrka u glavi

Naravno, problem su i mediji: uvijek iznova se neki urednici trude objaviti i dobre vijesti, ali čak i najbolja priča o umirovljeniku koji je dobio na lutriji ili ljubavnoj vezi neke zvjezdice ili zvijezde neće „prodati toliko novina“ kao neka dobra nesreća. Staro je novinarsko pravilo: If it bleeds, it leads – ako je krvavo, to vodi. A u današnje doba socijalnih mreža i alternativnih izvora informacija to vodi u pravo natjecanje krvožednih priča i detalja.

Koristi zapravo nema nikakve: ne samo da to vodi zdravstvenim poremećajima, nego vodi i do potpune zbrke u procjeni važnosti informacija. Kad je vijest da je automobilist pregazio djevojčicu čak i važnija od neke odluke vlade, onda se i institucijama države sustavno oduzima važnost, demokracija postaje tek iluzija. A korisnike informacija se ostavlja u dojmu kako su tu prijetnje sa svih strana i nitko i ništa ne čini da im pruži zaštitu i podršku.

Da sad i mi pokušamo biti konstruktivni: što učiniti? Maria Urner nam savjetuje da prestanemo već ujutro odmah posegnuti za mobitelom, upalimo radio i televiziju i tražimo svaku moguću informaciju koja će nas uplašiti. Da, to je teško: imati dojam kako „nemate pojma“ o onome što se zbiva, a problem su i mediji koji žive od „klikova” i kvota slušanosti i gledanosti. No „prava istina” nikad ne stane u 255 znakova poruke, 20 sekundi televizijskog priloga ili 30 redaka teksta – a i nas novinare se uči kako „ljudi nakon toga više ništa ne čitaju”.