Neposredno uoči sastanka skupine ključnih vjerovnika i potpisivanja sporazuma o razumijevanju, tek jednog u nizu dokumenata kojim se definiraju opći uvjeti pregovora o otplati duga, Šri Lanka je objavila kako je s Kinom postigla preliminarni dogovor oko postojećih dugova. O kakvom je dogovoru riječ? Nitko nema pojma. Kako to obično biva kada je Kina u pitanju, cijela priča je obavijena velom tajnosti.
Vijest je objavljena u trenutku dok su ministar financija i guverner središnje banke krizom teško pogođene azijske države boravili (sredinom listopada) u Maroku, na godišnjem sastanku Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i Svjetske banke, ali ovoga puta ne u svojstvu turista i pukih promatrača: na marginama konferencije trebali su ispeglati konkretne detalje restrukturiranja, sa ili bez Kine, koja uporno odbija sudjelovati u multilateralnim pregovora. I tako već godinama.
Osnove restrukturiranja
Restrukturiranje duga je vrlo osjetljiv proces u kojem treba pomiriti gomilu različitih (ponekad i posve apstraktnih) interesa i (vrlo konkretnih) prioritetnih ugovornih klauzula, te pritom ostaviti na životu dužnika koji grca pod teretom dugova. Pritom mirne duše možete zaboraviti na sintagmu iz životinjskog svijeta (“vuk sit, a koza cijela”), jer na kraju su svi – na gubitku.
Riječ je o vrlo delikatnoj koreografiji u kojoj je tijesna suradnja široke lepeze različitih aktera imperativ, najčešće na tragu obrasca u financijskom žargonu poznatijeg pod podrugljivom i lako pamtljivom etiketom “extend & pretend”: dužnik obično pristaje na određene koncesije na duži rok, honorirajući dobru volju i strpljenje vjerovnika, u zamjenu za trenutačno smanjenje obveza čije je izvršavanje zapelo i isprovociralo pregovore o restrukturiranju. Uvriježena praksa obuhvaća produljenje dospijeća problematičnih kredita i obveznica ili izdavanje zamjenskih instrumenata s višim prinosima (možda i većim počekom, ili još kompleksnijim obračunom), te istodobno parcijalni oprost dijela dug ili neki drugi vid kratkoročne pomoći. Zakulisne igre rijetko prolaze: ima svakakvih pokušaja lova u mutnome, ali je teško dobiti kvalificiranu većinu ukoliko svi (vjerovnici) nemaju jednak tretman.
Nakon toga slijedi implementacija izdašnijeg paketa pomoći u režiji institucija kao što je MMF. I taj dio funkcionira prema već viđenom receptu, te podrazumijeva (barem na papiru) provedbu strukturalnih reformi (eufemizam za uistinu šaroliku paletu mjera) i svođenje ukupnog tereta zaduženja u održive okvire. Održivost je, naravno, u očima promatrača, podložna subjektivnim procjenama, odnosno manje ili više realnim očekivanjima i faktoru sreće, no sam dužnik zapravo i nema previše izbora, budući je riječ o praktički jedinom kreditoru koji je voljan uskočiti u jeku krize i osigurati konkretnu financijsku injekciju. Logičnim slijedom, iz te činjenice proizlazi i povlašteni status koji uživa MMF, čija potraživanja dosad nisu bila predmet pregovora.
Boljeg modela nema, ako sve pobrojano uopće možemo nazvati modelom – riječ je tek o maglovitim obrisima prilično općenitog priručnika za krizne situacije. Proces restrukturiranja dugova na državnoj razini već je desetljećima predmet gorljivih rasprava i meta kritika koje zasad nisu iznjedrile ništa konkretno, zbog čega se pravila igre neprestano mijenjaju i prilagođavaju konkretnim akterima, od slučaja do slučaja, a rezultat je prilično neuredan, kaotičan povuci-potegni postupak bez kraja i konca. O tome nedvojbeno svjedoči i činjenica kako je Šri Lanka bankrot proglasila još u svibnju 2022. godine, dok je do dana današnjeg tek usuglašen grubi nacrt sporazuma o razumijevanju.
A onda opet, alternativan pristup koji se oslanja na rješavanje spora sudskih putem u pravilu nikome nije u interesu: međunarodno pravo je na strani kreditora (inozemnih institucionalnih investitora), ali je zato nemilosrdna naplata duga mukotrpan proces od kojeg u konačnici profitiraju samo (skupi) odvjetnici.
Inicijativa koja ne vodi nikamo
I makar bi bilo logično očekivati da se proces pregovora barem donekle pojednostavi (ako ništa drugo, prilika je bilo pregršt), stvari su se u međuvremenu dodatno zakomplicirale činjenicom da se Kina, agresivno provodeći program “Pojas i put”, u međuvremenu prometnula u jednog od najvećih bilateralnih kreditora na globalnoj razini. Taj status posebice dolazi do izražaja u zemljama Trećeg svijeta, gdje je druga po veličini svjetska ekonomija posve istisnula skupinu najrazvijenijih zemalja koje Kinu sada optužuju na prikriveni kolonijalizam (ironiju je doista nemoguće previdjeti!). Bilo kako bilo, priča je poprimila alarmantne razmjere pogubnom kombinacijom dramatičnog rasta zaduživanja (uvjetovanog prije svega pandemijom koronavirusa) i snažnim rastom kamatnih stopa koji je značajno otežao mogućnosti refinanciranja dospjelih obveza.
Upravo zbog toga je, pod pokroviteljstvom skupine G20, krajem 2020. godine pokrenuta “Common Framework” inicijativa, kako bi se pojednostavio i ubrzao proces restrukturiranja najzaduženijih zemalja, putem intenzivnije suradnje Pariškog kluba (u kojem mahom sjede predstavnici razvijenih zemalja) i Kine. Tri godine kasnije, inicijativa je i dalje tek mrtvo slovo na papiru i svodi se tek na deklarativnu spremnost na suradnju, a najveći kamen spoticanja je revolucionaran prijedlog kineskih dužnosnika prema kojem bi, suprotno dosadašnjoj praksi, i institucije kao što su MMF i Svjetska banka preuzele dio (financijskog) tereta restrukturiranja.
Degradacija u status komercijalnog kreditora mogla bi osakatiti, ili barem bitno osiromašiti kapacitete kojima raspolaže MMF, a u konačnici vjerojatno i temeljito izmijeniti praksu prema kojoj je MMF, bez obzira na ozbiljnost situacije, davljenicima u stanju ponuditi barem nekakvu slamku spasa (po bitno povoljnijim uvjetima od komercijalnih). Možda bi se upravo time otvorio prostor za širenje kineskog utjecaja širom Azije, Afrike i Latinske Amerike? Na to barem impliciraju optužbe o (neo)kolonijalizmu, koliko god neumjesno zvučale kada dolaze od nekadašnjih kolonijalnih sila. Kina doista dijeli kredite šakom i kapom, putem nepregledne mreže državnih i paradržavnih institucija koja uključuje i naoko komercijalne entitete (što onda implicira i kojekakve državne subvencije).
S Kinom nema labavo
Šri Lanka figurira kao svojevrstan test suradnje Kine i ostatka svijeta o kojem će ovisiti budući dogovori s ugroženim dužnicima. No Kina i dalje inzistira na bilateralnim pregovorima, premda netransparentni dogovori poput ovoga sa Šri Lankom, kojim se uređuje pitanje potraživanja Export-Import Bank of China, uvelike iritiraju ostale aktere. Tim više što nisu poznati nikakvi konkretni detalji dogovora. O njima navodno ništa ne zna čak ni šef misije MMF-a za Šri Lanku, ali je posve jasno kako će ostali vjerovnici od državnih dužnosnika tražiti jamstva o jednakom tretmanu. To je ključ koji otvara vrata realizaciji iduće tranše tri milijarde dolara vrijednog aranžmana s potpisom MMF-a. Naravno, uz očekivano zeleno svjetlo privatnih (institucionalnih) investitora koji su pristali na diskont (haircut) od oko 30% nominalnog iznosa potraživanja.
Usmeni dogovor potonjih, međutim, nije formaliziran. Između ostaloga, i zbog činjenice da Kinu, osim kroničnog nedostatka transparentnosti, bije glas tvrdog pregovarača koji rijetko pristaje na značajnije ustupke. Godinu dana staro šturo priopćenje kineskog ministarstva vanjskih poslova o (godinu dana starom!) otpisu potraživanja na ime čak 23 beskamatna zajma afričkim zemljama detaljnije su analizirali na Sveučilištu u Bostonu, kopajući po mukotrpno kompiliranoj bazi podataka od strane neovisnih izvora. Rezultat? Zajmovima s dospijećem između 10 i 30 godina ukupno je obuhvaćeno 17 država i 610 milijuna dolara, što predstavlja uistinu minornih 1,1% ukupne svote kredita (53,8 milijardi dolara) koje je Kina odobrila zemljama afričkog kontinenta u razdoblju od 2000. do 2012. godine. Uz napomenu kako se evidencija oslanja na cijeli niz neslužbenih izvora i vjerojatno nije potpuna.
U izvješću također stoji i opaska kako zajmovi koje odobrava Kina više nalikuju instrumentu vanjske politike negoli obliku financijske. Potonju tezu svakako valja uzeti s određenom dozom rezerve, a u obranu Kine usto valja istaknuti kako je riječ u dobro poznatoj praksi velikih sila koje su i same, negdje sve do pred kraj prošlog stoljeća, pregovorima o restrukturiranju pristupale s komercijalnih osnova.
Prošireni instrumentarij
Prema dostupnim podacima, potraživanja članica Pariškog kluba dosežu 4,8 milijardi dolara, a njima treba pridodati još 1,8 milijardi dolara koje potražuje Indija. Dakako, Kina je najveći pojedinačni vjerovnik, s otprilike 4,5 milijardi dolara potraživanja, i osim tek deklarativne podrške, ne pridaje previše važnosti koordiniranom nastupu. I time u praksi počesto dodatno usporava realizaciju konkretnih programa u režiji birokrata MMF-a kojima brzina ionako nije vrlina. Gana, Zambija i Pakistan samo su neki od primjera odugovlačenja koje se prelama preko leđa milijuna krizom ugroženih stanovnika zemalja u razvoju.
Istini za volju, individualni pristup ima i određenih prednosti: koristeći FX swap liniju kineske središnje banke (predstavljenu još 2009. godine) kao svojevrsni interventni zajam, Argentina je već u nekoliko navrata uspjela izbjeći novi bankrot, zadržavši se (barem formalno) u okvirima 44 milijarde dolara vrijednog programa MMF-a. Doduše, uvjeti te asistencije zasad još nisu poznati, makar možemo nagađati kako vjerojatno uključuju i plasman soje ili kukuruza koje Kina uvozi iz Argentine. Swap linije su posljednjih godina postale sastavni dio inovativnog instrumentarija kojima Kina širi svoj utjecaj, jer u nedostatku adekvatnih deviznih pričuva kojima bi se financirao uvoz, pružaju mogućnost zamjene domaće valute za kineski juan (do dogovorenog iznosa). Naravno, uz određenu naknadu (kamatnu stopu). Otuda, naravno, i rast udjela kineske valute u globalnoj vanjskotrgovinskoj razmjeni, no to je već priča sama za sebe koja još više naglašava specifičan pristup kineske vrhuške i inzistiranje na bilateralnim pregovora, bez nepoželjnih pogleda.
