Od ruske invazije na Ukrajinu, njemački se političari stalno ispričavaju zbog prethodnog oslanjanja svoje zemlje na ruske ugljikovodike i zagovaranja energetske integracije EU i Rusije. Njemački kancelar Olaf Scholz odgovorio je na rusku agresiju proglasivši Zeitenwende (prekretnicu) i konačno zatvorivši plinovod Sjeverni tok 2. Ipak, mnogi još uvijek vide taj projekt kao mrlju na časti Njemačke i na njezinoj političkoj oštroumnosti.

Godinu i pol kasnije, njemački se čelnici još uvijek bore s prošlim političkim pogreškama i imaju poteškoća s izvlačenjem jasnih pouka iz njih. S obzirom na to da njemačko gospodarstvo pokretano izvozom i dalje duboko ovisi o kineskom tržištu, njegov pristup Kini vrlo je konfliktan i ambivalentan.

Ugljen i željezo pomirenja

Stoga je krajem lipnja, dok se američki predsjednik Joe Biden odbio ispričati zbog svog opisa kineskog predsjednika Xi Jinpinga kao “diktatora”, kineski premijer Li Qiang boravio u srdačnom posjetu Njemačkoj, gdje su on i Scholz proslavili ulogu koju bi kinesko-njemački poslovni odnosi mogli imati u uravnoteženju sve napetijeg kinesko-američkog rivalstva. Ali onda je u rujnu njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock ponovila Bidenovu primjedbu o “diktatoru” baš kada je povjerenik EU za trgovinu Valdis Dombrovskis pojasnio da se “EU nema namjeru odvojiti od Kine”.

Neki kritičari tvrde da Ostpolitik uvijek blate mane određenih pojedinaca – poput nemilosrdnog traženja novca njemačkog kancelara Gerharda Schrödera, što ga je učinilo voljnom marionetom Gazproma; ili pretjeranog opreza kancelarke Merkel, možda zbog njezina istočnonjemačkog odgoja. Ali drugi vide njemački pristup kao veći neuspjeh nastao uslijed naivnosti. Robert Kagan rekao je prije 20 godina da su romantični Europljani s Venere, dok su praktični Amerikanci (a vjerojatno i Rusi i Kinezi) s Marsa.

Trenutna generacija njemačkih vođa pripada dugoj tradiciji kancelara Konrada Adenauera (1949.-1963.), Helmuta Schmidta (1974.-1982.) i Helmuta Kohla (1982.-1998.). Proces izgradnje plinovoda za poboljšanje odnosa s Rusijom (ili Sovjetskim Savezom) započeo je krajem 1950-ih i od tada nailazi na američki skepticizam. No, gospodarska suradnja koja je proizašla iz takvih projekata također je pružila osnovu za otvaranje Sovjetskog Saveza pod Mihailom Gorbačovom.

Ideja da trgovina vodi prema miru, i obrnuto, još je starija. Sredinom devetnaestog stoljeća mnogi Nijemci smatrali su nacionalno jedinstvo poželjnim prvenstveno zbog ekonomskih koristi koje će donijeti. Kao što je tada objasnio August Ludwig von Rochau, čovjek koji je skovao izraz Realpolitik, njemačko ujedinjenje nije bilo “stvar srca; za Nijemce je to u osnovi isključivo radi komercijalnog poslovanja”.

Stoljeće kasnije, ista je filozofija stvorila modernu Europu. Projekt Europske unije započeo je početkom 1950-ih kao “zajednica” za povezivanje njemačkog ugljena i francuske željezne rude. Gospodarska integracija bila je prvi korak prema smirivanju starog neprijateljstva koje je dovelo do tri katastrofalna sukoba između 1870. i 1945.

Između Marsa i Merkura

Vjera same Njemačke u gospodarsku međupovezanost odražava njezin geografski položaj. Povijesno gledano, zloglasni Mittellage sjeverne Europe, s premalo neprobojnih planina i drugih očitih prirodnih granica, doveo je do krhkosti nepoznate izoliranim, oceanskim silama poput Ujedinjenog Kraljevstva ili Sjedinjenih Američkih Država. Vojskama je jednako lako preletjeti otvorenu ravnicu kao što je trgovcima koristiti se primorskim i kopnenim rutama za povezivanje ljudi. Nijemci su tako uvijek bili rastrgani između Marsa, boga rata, i Merkura, boga trgovine. Ovo razmišljanje ili-ili podrazumijeva da će, ako rat postane nezamisliv (kao što je to bio slučaj nakon II. svjetskog rata), sve ovisiti o ekonomiji. Ali vrijedi i suprotno: ako priča o ekonomskom razvoju posustane, povratak sukobu postaje vjerojatniji.

Iako je rat u Ukrajini razoran, činjenica da je naišao na financijski i energetski embargo, a ne na nuklearnu eskalaciju, trijumf je čovječanstva. Do sada je bezobzirno fizičko uništavanje ograničeno na jednu zemlju. Rat stoga ima važne lekcije za razmišljanje o tome kako bi se Europa – i Amerika, što se toga tiče – trebale postaviti prema Kini. Treba li se strategija za suočavanje sa Xijem temeljiti na strahu od ponavljanja pogrešaka s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom ili nastavak suradnje s Kinom nudi najveće šanse za obuzdavanje Rusije? Budući da je odgovor daleko od očitog, Europljani se ne bi trebali ispričavati zbog takvih strateških kalkulacija.

Ranije ove godine, kada su ključni njemački političari i oblikovatelji mišljenja proslavili 100. rođendan Henryja Kissingera, naglasili su činjenicu da je Kissinger – i njegov karakteristični realizam – njemačko-američki proizvod koji je odlučno pridonio formiranju stabilne demokratske Njemačke. Imali su pravo kad su to učinili. Kissinger je formulirao model koji može dati snažne i korisne rezultate – čak i ako uvijek ima potencijala za neuspjeh.

Prethodna “pogrešna” njemačka i europska politika bila je oklada na globalizaciju, a globalizacija se uvijek mijenja. Iako će se nesumnjivo nastaviti razvijati u novim i neočekivanim smjerovima, to nije razlog za odbacivanje ideje da međuovisnost često podržava mir i prosperitet.