Lobiranje je široko rasprostranjena praksa zagovaranja interesa kod donositelja odluka iza koje su desetljeća povijesti te je potreba za njegovim pravnim uređenjem sadržana u demokratskom okviru suvremenih društava. Nastojanjem da se lobistička praksa i mogućnost utjecaja na proces donošenja i učinkovitost javnih politika učini što transparentnijim te ograniči od nepriličnog utjecaja, interesnih skupina, predstavnika privatnog kapitala na javnu politiku, ta djelatnost se regulira.

Svi pozdravljaju

Stoga je i Hrvatska odlučila krenuti u donošenje Zakona o lobiranju. Cinici bi rekli da je pristupanje OECD-u, jedinoj međunarodnoj organizaciji koje Hrvatska još nije član, glavni razlog za reguliranje lobiranja.

Kako god, ovaj korak svi pozdravljaju. Zakon je prošao javnu raspravu, no da se radi o osjetljivoj materiji pokazuje i činjenica da je na njegov prijedlog bilo 75 primjedbi, a očekuje se da bi prijedlog mogao uskoro u saborsku proceduru te bi novi zakon trebao stupiti na snagu 1. siječnja 2024.

U odnosu na inicijalnu verziju, Ministarstvo je prihvatilo nekoliko bitnih izmjena. Jedna od njih je da u obavezi upisa u javni Registar lobista budu svi adresati zakona, odnosno subjekti koji se bave lobiranjem, a ne samo profesionalni lobisti koji rade za naknadu. Upravo na ovo se svodila većina kritika u javnoj raspravi. Tako iz Hrvatskog društva lobista, kojem je na čelu suvlasnik i direktor ZBT Consultinga Ivan Žužul, navode da im je sporna dobrovoljnost upisa u Registar budući da naknada ne uvjetuje interes i zagovaranje donosioca odluka.

“Svi koji zagovaraju interes na ovaj ili onaj način dobivaju naknadu (članarine, plaće, donacije), stoga je u potpunosti nužno ukloniti dobrovoljnost. Svi koji zagovaraju svoj ili tuđi interes moraju biti u Registru”, komentirali su iz HDL-a u čijem su Upravnom odboru osim Žužula još i Maja Pokrovac, Milly Doolan, Marijan Banelli te Ivan Gjurašić. Stoga upis u Registar sada postaje uvjet za početak lobiranja za sve skupine lobista pravnih i fizičkih osoba – lobisti za naknadu, tzv. in-house lobisti koji lobiraju za svog poslodavca te organizacije ili tijela koja predstavljaju profesionalne, poslovne ili druge sektorske interese, uključujući profesionalna, gospodarska i interesna udruženja, udruženja poslodavaca i organizacije civilnog društva. To je rješenje koje postoji na EU razini, a podzakonskim će se aktom propisati koji će podaci biti javno dostupni jer negdje su to i podaci o izdacima za lobiranje kod tvrtki i udruženja, broju klijenata, ukupnim prihodima od lobističkih usluga, lista klijenata… Uvaženim primjedbama na Prijedlog dorađena je i odredba kojom će i strani subjekti koji lobiraju u Hrvatskoj podlijegati obavezama iz Zakona, uključujući i upis u Registar. Povećano je i razdoblje “hlađenja” lobiranih osoba s 12 na 18 mjeseci, a koje više nije ograničeno na lobiranje uz naknadu nego na sve vrste lobiranja.

Kako doznajemo iz lobističkih krugova, iz javne je rasprave vidljivo da je težište propisa na povećanju transparentnosti lobiranja prema lobiranim osobama, a ne lobiranja samo po sebi – per se. Stoga bi zakon, kaže nam jedan lobist, ispravnije bilo zvati Zakon o lobistima, a ne Zakon o lobiranju jer je jasno vidljiv nepopustljiv stav zakonodavca u odnosu na propisivanje obaveza lobiranih osoba, primjerice kroz javno objavljivanje sastanaka s lobistima.

Kontakti dužnosnika

“Usprkos tome što Vijeće Europe i OECD u preporukama navode da bi cilj zakona trebao biti jačanje integriteta i transparentnosti dužnosnika, i bez obzira što takva praksa postoji na EU razini za članove i visoke zaposlenike Komisije i Parlamenta, Ministarstvo kao opravdanje da tako nešto nije potrebno upućuje na postojanje odredbi Kodeksa ponašanja državnih dužnosnika u tijelima izvršne vlasti. Pritom treba imati na umu da odredbe Kodeksa koje reguliraju kontakt dužnosnika s trećim stranama imaju samo snagu preporuke jer nisu preuzete ni iz jednog specijalnog zakona i pritom su vrlo neodređene”, kaže nam lobista.