Eksponencijalni rast međunarodnih tokova kapitala, pretežno u obliku duga, jedan je od velikih razvojnih uspjeha u posljednjih 50 godina. Međutim, iako je inozemno kreditiranje odigralo ključnu ulogu za gospodarstva u razvoju, krediti su dvosjekli mač.

Kada se koriste razborito, mogu generirati visoke prinose, potaknuti rast BDP-a i poboljšati dobrobit zemalja zajmoprimaca. Ali ako se dugovi akumuliraju i teret servisiranja duga se poveća bez razmjernog povećanja kapaciteta otplate, posljedice mogu biti ozbiljne, pa čak i katastrofalne.

Približavanje rubu
Primjerice, tijekom pandemije COVID-19 mnoge su se zemlje borile s dramatičnim povećanjem fiskalnih zahtjeva, potaknutim rastom izdataka za javno zdravstvo i padom prihoda zbog smanjene gospodarske aktivnosti. Visoko zadužene zemlje približile su se rubu neispunjavanja obveza, a čak i one s prethodno održivim javnim financijama doživjele su opasan porast tereta duga.

Kada su razine duga visoke i rastu, krize se mogu pojaviti iznenada i brzo pogoršati. Iako je nekoliko vlada poduzelo korake za smanjenje povišenih razina duga i uvelo reforme kako bi spriječile potencijalne krize, troškovi servisiranja duga nekih zemalja toliko su visoki da su značajne prilagodbe politički ili ekonomski neizvedive.

U takvim uvjetima skeptični privatni vjerovnici prodaju državne obveznice tih zemalja po sniženim cijenama i odbijaju odobriti daljnje kredite. Nakon što se to dogodi i vlade ne ispune svoje obveze, nađu se isključene s tržišta kapitala. Gospodarska kriza koja uslijedi obično traje sve dok te zemlje ne mogu restrukturirati svoje postojeće dugove, provesti reforme i vratiti povjerenje.

Kada privatna tvrtka ne ispuni svoje obveze, stečajni postupci određuju opseg otpisa odgovornosti i raspodjelu preostale imovine. Nasuprot tome, ne postoji univerzalno priznati pravni mehanizam za restrukturiranje državnog duga. Kao takva, svaka rezolucija ovisi o dobrovoljnom sporazumu između vlada dužnika i njihovih vjerovnika.

U posljednjih nekoliko godina, dok su se deseci gospodarstava s niskim i srednjim dohotkom našli na putu neispunjavanja obveza, sve je više poziva na oprost dugova. Primjerice, kenijski je predsjednik William Ruto nedavno predložio da se afričkim zemljama odobri desetogodišnje “razdoblje odgode” plaćanja kamata.

Ali ovaj i drugi prijedlozi za oprost općih dugova ili moratorije na plaćanje jako su manjkavi. Konkretno, dugovi nekih zemalja sami su po sebi neodrživi. Čak i da im se dugovi iznenada oproste, tim bi vladama nedostajala sredstva potrebna za financiranje velikih ekoloških inicijativa.

Nadalje, bez dogovorenog plana restrukturiranja i pristupa dodatnim resursima, osnovni uvoz potreban za proizvodnju i potrošnju bio bi ozbiljno ograničen, što bi dovelo do nedovoljne iskorištenosti kapaciteta i potencijalne gospodarske stagnacije.

Odbijanje Kine
Povijesno gledano, pregovori o restrukturiranju duga bili su dugotrajan, ad hoc proces. Međunarodni monetarni fond surađivao bi sa zemljama dužnicima kako bi procijenio potrebne promjene domaće politike i prilagodbe duga. U međuvremenu bi se suvereni vjerovnici, koji surađuju preko Pariškog kluba, savjetovali s privatnim zajmodavcima i donijeli odluku o odgovarajućoj strategiji restrukturiranja.

Ali današnje dužničko okruženje predstavlja još veće izazove. Da bi se postigao sporazum o restrukturiranju, svi vjerovnici moraju podlijegati istim korektivnim faktorima. Inače bi neki zajmodavci dobili punu otplatu, dok bi drugi pretrpjeli značajne otpise, a na to sigurno ne bi pristali.

Međutim, Kina, koja se u posljednja dva desetljeća nametnula kao glavni vjerovnik, odbila je ući u Pariški klub. Umjesto da primijeni korektivne faktore kao i drugi vjerovnici, kineska vlada inzistira na potpunoj otplati, što bi rezultiralo povlaštenim tretmanom za Kinu i pogoršalo poteškoće zemalja u razvoju u servisiranju duga. Neuspjeh u postizanju dogovora odgodio je proces restrukturiranja.

Slijedom toga, zemlje poput Šri Lanke i Zambije pretrpjele su nepotrebna kašnjenja u rješavanju svojih dužničkih kriza, čak i nakon postizanja sporazuma s MMF-om o ključnim političkim reformama. Kako bi se spriječila znatna patnja koja se može izbjeći, međunarodna zajednica mora uspostaviti postupke kojima se osigurava pravodobna i pravedna raspodjela tereta među vjerovnicima.

Trenutačna gospodarska previranja u zemljama u razvoju naglašavaju hitnu potrebu za uspostavom novog okvira za restrukturiranje duga. Svjetska banka nedavno je procijenila da je 60 posto ili više zemalja s niskim prihodima jako zaduženo i “izloženo visokom riziku od poteškoća s dugom”. Štoviše, mnoge zemlje sa srednjim dohotkom, kao što su Egipat, Jordan, Libanon, Pakistan i Tunis, također se suočavaju sa značajnim fiskalnim i dužničkim izazovima.

Ako više zemalja ne ispuni svoje obveze servisiranja duga, međunarodni vjerovnici postat će neskloni financiranju drugih prezaduženih zemalja, što bi moglo izazvati globalnu dužničku krizu. Takav scenarij imao bi pogubne posljedice za gospodarstva s niskim i srednjim dohotkom i svjetsko gospodarstvo u cjelini.