Aronija je u imotskom kraju rijetka pojava. Mirko Gadžo je ondje svoj prvi nasad posadio 2017. godine jer je, kako kaže, za tamošnje prilike imao neiskorišten malo veći komad zemlje, skoro pola hektara što je respektabilno jer su ondje polja mala, rascjepkana.

Prije desetak dana završio je berbu posljednjih bobica, a prinos je ove godine, u odnosu na prošlu, manji za čak 70 posto. Ubrali su oko 400 kilograma, no zato je kvaliteta ploda odlična i iznosi visokih 26 Briks jedinica.

“Pale su nam tri, četiri dobre kiše u sedmom i osmom misecu, ali je aroniji svejedno potrobno navodnjavanje svakih pet, šest dana. U tome mi je ove godine jako pomogao solarni sustav koji je programiran da navodnjava u točno određeno vrijeme”, otkriva za Agroklub ovaj Imoćanin. Kaže, u berbi koja je trajala kratko, ove je godine sudjelovala samo njegova obitelj jer nije bilo potrebe za više ruku.

Prinos je znatno smanjen zbog tuče koja je pala u ožujku, baš kada su nabubrili rodni pupovi.

Aronija ga vratila u Hrvatsku

Aroniju je prije šest godina posadio da ima razloga vratiti se u Hrvatsku.

“Dugo smo živjeli izvan Imotskog, pet godina u Zagrebu, četiri u Njemačkoj. Sve to vrijeme sam tražio razlog da se vratim kući, familiji”, priča nam. Proučavajući što posaditi, zaključio je da je ova voćna kultura najbolje rješenje iako je u Hrvatskoj i okolici, kaže, tada bio bum.

“U Imotskom i Dalmaciji nije ju nitko sadio, u samom Imotskom sam bio prvi, bila je jedna plantaža, ali zapuštena. I danas sam ostao skoro pa jedini na području grada. Imam prijatelja koji ju uzgaja na dva komada zemlje”, otkriva ovaj začetnik te kulture na svom području.

Misli da nije pogriješio. Iako ne može isključivo od nje živjeti, dobra je nadopuna za kućni budžet, za jednu mladu obitelj.

Blockchain poljoprivreda

Ulagači u ‘digitalne svinje’ donose revoluciju u hrvatsku poljoprivredu

A kada je riječ o potražnji, gravitiraju Splitu koji je, ističe, veliko tržište i 80 posto soka i čaja proda ondje i u okolici.

“Imam odriješene ruke da mogu držati ekonomsko isplativu cijenu, nemam preveliku konkurenciju osim marketa koji ruše cijenu s uvoznim patvorneim poluproizvodima.”

Za sada proizvodi samo sok i čaj, budući da je za njima i najveća potražnja. Za svoje i potrebe prijatelja radi i liker.

U planu i punionica

Preradu je na početku radio kod kuće. Međutim, što je više ploda, potrebna su i ulaganja u presu, pasterizator, a što za sada nadilazi njegove mogućnosti. Plodove je prošle godine vozio u ovlaštenu punionicu, a ove godine zbog smanjenog uroda prerađivao opet kod kuće. No, otkriva da u budućnosti ima u planu otvoriti punionicu u Imotskom.

“S njom ne bih pomogao samo sebi nego možda potaknuo poljoprivrednike da krenu s proizvodnjom voća koje mogu preraditi u sok. Ali, ulaganja su velika pa čekamo da budu objavljeni fondovi striktno za te projekte”, najavljuje.

Govoreći o fondovima, uz poticaj Mjere 6.3 osigurao je potpuno automatizirani solarni sustav za navodnjavanje. Kaže, nema nikakvih troškova za gorivo, sve je digitalno, a sonde koje su u ugrađene u sustav ispituju vlažnost zemlje i navodnjavaju prema tome.

Dodaje da sustav nije toliko skup i da bi si svaki poljoprivrednik koji ima veću plantažu mogao priuštiti takvo što. “Imotsko polje je cijelo na vodi, najviše je ima na dubini od 10 metara. Osim toga, Splitsko-dalmatinska županija sufinancira bušenje arteških bunara i pumpe za navodnjavanje”, zaključuje.