S obzirom na 78. zasjedanje Opće skupštine Ujedinjenih naroda i Tjedan borbe protiv klimatskih promjena u New Yorku koji uskoro počinje te Konferenciju UN-a o klimatskim promjenama (COP28) koja se brzo približava, nužno je da svijet pojasni odnos između gospodarskog rasta i ekološke održivosti.

Ne samo da se međusobno ne isključuju, već je gospodarski rast preduvjet za ekološku održivost: gospodarski dinamizam i poboljšanje životnog standarda ključni su kako za financiranje djelovanja u području klime, tako i za osiguravanje odgovarajuće javne potpore za njega.

Bolji standard
Srećom, to je sada općeprihvaćeno. U lipnju su čelnici nekih od najvećih svjetskih gospodarstava – uključujući Brazil, Europsku uniju, Sjedinjene Američke Države, Japan i Južnu Afriku – objavili zajedničku izjavu u kojoj opisuju smanjenje siromaštva i zaštitu planeta kao “konvergentne” ciljeve. Slično tome, izjava objavljena nakon netom završenog summita G20 u New Delhiju potvrdila je da “nijedna zemlja ne bi trebala birati između borbe protiv siromaštva i borbe za naš planet”.

Nedavna istraživanja McKinsey Global Institutea (MGI) iznose brojke o tim dvojakim ciljevima, s otrežnjujućim rezultatima. Počnite s troškovima djelovanja za zaštitu planeta. Kumulativna dodatna potrošnja na tehnologije i infrastrukturu s niskim emisijama koja je potrebna za uklanjanje jaza ulaganja u tehnologije s nultom neto stopom emisija do 2030. koštala bi 41 bilijun dolara, odnosno 4% globalnog BDP-a godišnje.

Za ispunjavanje tih potreba za ulaganjima i postizanje prelaska na nultu neto stopu bit će potrebna široka javna potpora i sudjelovanje. Budući da je manje vjerojatno da će ljudi koji žive u siromaštvu podržati djelovanje u području klime, osobito ako smatraju da njihove potrebe imaju niži prioritet, ključni su istodobni napori za poboljšanje životnog standarda. Da bismo postigli održivi razvoj, moramo prijeći na sljedeću razinu, koju McKinsey Global Institute opisuje kao “prag osnaživanja”.

Precizan položaj praga osnaživanja razlikuje se ovisno o zemlji, odražavajući razlike u troškovima života. Ali značenje je uvijek isto. To je prag iznad kojeg kućanstva imaju dovoljno sredstava da zadovolje sve svoje osnovne potrebe, kao što su prehrana, pristojno stanovanje, zdravstvena skrb i kvalitetno obrazovanje te da idu prema ekonomskoj sigurnosti. Bez mogućnosti štednje, kućanstva ne mogu stvoriti zaštitni sloj protiv šokova, uključujući one nastale klimatskim promjenama.

Globalno, oko 4,7 milijardi ljudi ne smatra se potpuno ekonomski osnaženim, a oko 40% tog stanovništva živi u Indiji i supsaharskoj Africi, iako će visok ekonomski rast Indije, ako se održi, vjerojatno smanjiti tu brojku. Štoviše, mnogima u zemljama sa srednjim i višim dohotkom za koje se čini da su postigli način života “srednje klase” nedostaje odgovarajući zaštitni sloj za hitne slučajeve i šokove te si uz puno napora uspijevaju priuštiti stanovanje i zdravstvenu zaštitu.

Uklanjanje jaza
Zatvaranje “jaza u osnaživanju” do 2030. zahtijevalo bi od svijeta da poveća kumulativnu potrošnju tih 4,7 milijardi ljudi za 37 bilijuna dolara – oko 4% BDP-a godišnje. Zajedno s 41 bilijunom dolara za zatvaranje jaza u ulaganjima u tehnologije s nultom neto stopom emisija, govorimo o 8% svjetskog BDP-a svake godine do 2030.

Razmjeri izazova zastrašujući su, ali to ne bi trebalo dovesti do paralize. Naprotiv, naše istraživanje uključuje dobre vijesti koje bi trebale potaknuti sve dionike: procjenjujemo da bi ubrzani rast, inovacije vođene poslovanjem i tehnološki napredak mogli dovesti svijet na pola puta do zajedničkih ciljeva.

Trenutačni zamah neće biti dovoljan. Moramo aktivno štititi osnovni rast od nepovoljnih utjecaja i obvezati se na povećanje produktivnosti ulaganjem u tehnologiju, nova poduzeća i razvoj vještina. Relevantnih mogućnosti ima u izobilju: inovacije u umjetnoj inteligenciji, financijskoj tehnologiji, biomedicinskoj znanosti, znanosti o materijalima i još mnogo toga mogu doprinijeti povećanju produktivnosti, uključivom rastu i energetskoj tranziciji.

Ako ubrzani rast stvori bolje plaćena radna mjesta, a poslodavci se pobrinu da radnici imaju vještine za njihovo popunjavanje, gotovo dvije trećine globalnog jaza u osnaživanju moglo bi se ukloniti, pri čemu bi nešto više od dvije milijarde ljudi prešlo granicu osnaživanja, a još 600 milijuna izbjeglo siromaštvo.

U međuvremenu, gotovo 10 bilijuna dolara potrošnje na niske emisije moglo bi postati održivo za privatne aktere do 2030. godine. Gospodarski rast, zajedno s tehnološkim napretkom, mogao bi smanjiti jaz ulaganja u tehnologije s nultom neto stopom emisija za oko 40 %.

Što se može učiniti kako bi se uklonila oba jaza? Kad je riječ o osnaživanju, opcije uključuju veća ulaganja u cjenovno pristupačno stanovanje, zdravstvenu skrb i obrazovanje, kao i izravnu potporu ranjivim kućanstvima. Kad je riječ o nultoj neto stopi, snažnija javna potpora i hrabrije politike mogle bi mobilizirati još veći iznos privatnog kapitala, čime bi se dodatno smanjili troškovi tehnologija s niskim emisijama.

Općenito gledajući, društvene obveze u prosjeku 2% svjetskog BDP-a godišnje – kumulativno 20 bilijuna američkih dolara – mogle bi ukloniti oba jaza do 2030., iako bi te obveze mogle negativno utjecati na osnovno gospodarstvo.

* Koautori članka su Anu Madgavkar (partnerica je u McKinsey Global Instituteu) i Sven Smit, stariji partner u tvrtki McKinsey & Company i predsjednik McKinsey Global Institutea

© Project Syndicate 2023.