Nakon srpanjskog olujnog nevremena osiguravatelji su u manje od mjesec dana isplatili oko 7000 šteta. Približno 13 tisuća prijavljenih šteta na imovini prema procjenama je teško pet milijuna eura, a oko 4000 kasko i ostalih oko 1,2 milijuna eura.

Očekuje se ukupno više od 24.000 odštetnih zahtjeva građana s isplatom većom od 40 milijuna eura. Direktor Hrvatskog ureda za osiguranje Hrvoje Pauković rekao je to govoreći o odgovoru osiguranja na rizike odnosno osiguranjima imovine i prirodnim nepogodama na jučerašnjoj konferenciji Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (Hanfa) o zaštiti potrošača u osiguranju i mirovinskoj štednji. Naveo je i primjere nekih drugih prirodnih katastrofa unazad deset godina sa značajnim direktnim štetama koje se mjere milijardama eura.

Tako su, primjerice, štete od poplava u Slavoniji 2014. bile više od 170 milijuna eura, od požara u Dalmaciji 2017. oko 25 milijuna eura, a od potresa 2020. oko 17 milijardi eura. Za recentno olujno nevrijeme iznos šteta još se ne zna, ali Hrvatska na europskoj karti izloženosti države posljedicama prirodnih katastrofa inače stoji prilično visoko.

Jačim potresima, primjerice, izloženo je 30 posto područja i 60 posto stanovništva, a procjena je da je samo 10 posto osigurano od rizika potresa. Sve u svemu, i u EU i u Hrvatskoj katastrofalni događaji imaju značajan makro fiskalni utjecaj, kaže Pauković. Istraživanja su pak pokazala da očekivani pokretači potražnje za imovinskim osiguranjem, kao što su krediti, iskustvo gubitka i povjerenje potrošača nisu presudni za hrvatske građane.

Važnije objašnjenje zašto se ne kupuju police osiguranja imovine su očekivanja državne pomoći, što se nerijetko povezuje i s ulogom mentaliteta i nedostatka povjerenja potrošača u tržište osiguranja. Potrošačima je osiguranje u pravilu skupo, ali nerijetko imaju pogrešnu percepciju cijena osiguranja. No, i industrija osiguranja očito mora više poraditi na građenju povjerenja, što uključuje i poboljšanje informiranja u okviru distribucije proizvoda.

Politika, pak, oklijeva poduzimati aktivnosti kojima bi se npr. suvlasnicima zgrada nametnula obveza osiguranja od rizika, pa imamo zapravo nametnuti narativ da je država (ili grad) obvezna u značajnoj mjeri financirati (i) obnovu privatne imovine koja je mogla ili trebala biti osigurana.

Zaštita potrošača u širem smislu i financijska pismenost već godinama su u pojačanom fokusu, i regulatora i medija. Unatoč tome, učinci zasad ipak nisu na zavidnoj razini. Hrvatski građani i u dobrovoljnu mirovinsku štednju i u osiguranje privatne imovine izdvajaju u prosjeku višestruko manje od prosjeka EU.

Osnažiti svijest
Ante Žigman, predsjednik Upravnog vijeća Hanfe, kaže kako je svakako potrebno osnaživati svijest da je financijska pismenost danas nužna i u rangu je digitalne pismenosti. No, bitno je da financijsku pismenost prati i financijski odgovorno ponašanje, što u praksi nije uvijek korelirano.

Jedan od primjera koji to sugerira je i činjenica da u ispitivanjima javnog mnijenja gotovo polovica ispitanika kaže da je dobro upoznata o financijskim proizvodima i načinima ulaganja, a tek zanemariv broj (novih) članova mirovinskih fondova drugog stupa sam izabire fond – u praktično 98 posto slučajeva to prema zadanom ključu radi Regos.

“Nužno je da se kod potrošača stvori spoznaja da financijske usluge nisu u domeni apstrakcije, nego nešto što je sastavni dio naših života”, istaknuo je Žigman. Prijepori na relaciji potrošača i financijske industrije su razumljivi, ali sve ukazuje i na potrebu poboljšanja informiranja i od strane industrije i samih potrošača.