Na zaprepaštenje mnogih ekonomista, administracija američkog predsjednika Joea Bidena zadržala je većinu carina i trgovinskih barijera svog prethodnika.

Zapravo, suprotno očekivanjima većine analitičara, Sjedinjene Američke Države uvele su dodatne protekcionističke mjere, poput Bidenove politike “kupujmo američko”, što je imalo za posljedicu veće troškove za američke potrošače i porezne obveznike.

Biden korak dalje od Trumpa
U mandatu Donalda Trumpa SAD-e je uveo carinu od 25 % na uvoz čelika i carinu od 10 % na uvezeni aluminij. Trumpova administracija pokrenula je trgovinski rat s Kinom, povukla se iz Transpacifičkog partnerstva (TPP) koje su bivši američki predsjednici George W. Bush i Barack Obama dogovorili s 12 zemalja Pacifičkog obruča i “ponovno ispregovarali” Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini, preimenovavši ga u Sporazum SAD-a, Meksika i Kanade.

Trump je odlučio jednostrano poduzeti te i druge mjere, iako bi provođenje multilateralnog pristupa kroz Svjetsku trgovinsku organizaciju bilo daleko učinkovitije i manje vjerojatno da će naštetiti američkim saveznicima.

Bidenova administracija je, međutim, otišla i korak dalje, u potpunosti prihvativši industrijsku politiku donošenjem Zakona o smanjenju inflacije (IRA) vrijednog 430 milijardi dolara, koji uključuje stotine milijardi dolara subvencija za zelene tehnologije i obnovljive izvore energije, te Zakona o čipovima i znanosti vrijednog 280 milijardi dolara, čiji je cilj poticanje snažne američke industrije poluvodiča.

Prema izvorima Bijele kuće, Zakon o čipovima i znanosti ojačat će domaću proizvodnju poluvodiča i stvoriti “desetke tisuća dobro plaćenih, radnih mjesta u građevini preko sindikata i još tisuće radnih mjesta za visokokvalificirane radnike u proizvodnji”, a mobilizirat će i stotine milijardi dolara dodatnih privatnih ulaganja. Kako bi se olakšalo vraćanje proizvodnih pogona za čipove u zemlju, zakon izdvaja 52 milijarde dolara za istraživanje i razvoj i obuku radne snage i pruža poreznu olakšicu od 25% domaćim proizvođačima.

Međutim, subvencioniranjem američkih tvrtki prijedlog zakona učinkovito diskriminira strane i inozemne proizvođače. Slično tome, Zakon o smanjenju inflacije pruža subvenciju od 7500 dolara kupcima električnih vozila (EV) proizvedenih u SAD-u, dajući modelima američke proizvodnje prednost u odnosu na kineske i japanske suparnike.

Međutim, studije su više puta pokazale kako subvencije često štete zemljama koje ih provode. Takvim se mjerama nastoji smanjiti tržišno natjecanje, ugušiti inovacije, povećati troškovi i staviti u nepovoljan položaj izvoznike koji se oslanjaju na uvezene ulazne materijale.

Što je još gore, kada jedna zemlja uvede subvencije za povećanje konkurentnosti domaćih proizvođača, druge se zemlje obično suprotstavljaju vlastitim protekcionističkim politikama. A odmazda i vraćanje milog za drago štete gospodarstvima drugih zemalja i njihovim trgovinskim partnerima.

Visoka cijena razdvajanja
Već je jasno da predstojeći rat subvencijama neće imati pobjednike. Ovisno o veličini osvetničkih stranih subvencija, one mogu poništiti neke (ako ne i sve) konkurentske prednosti koje su prvotno bile cilj određenih subvencija.

Ta je dinamika posebno vidljiva u sektorima kao što su poluvodiči, baterije i električna vozila. Primjerice, kao odgovor na Bidenovu industrijsku politiku, Europska unija nedavno je odobrila plan od 43 milijarde eura (47 milijardi dolara) za jačanje svoje industrije poluvodiča, dok su Južna Koreja i Japan također uveli planove za subvencioniranje domaće proizvodnje čipova.

Iako bi Bidenove subvencije mogle povećati domaće kapacitete za proizvodnju poluvodiča, osobito s obzirom na sposobnost Amerike da nadmaši većinu suparnika subvencijama, to će imati svoju cijenu. Morris Chang, osnivač Tajvanske tvrtke za proizvodnju poluvodiča, nedavno je procijenio da je proizvodnja čipova 50% skuplja u SAD-u nego na Tajvanu, gdje se trenutno proizvodi više od 90% vrhunskih svjetskih čipova.

Chang je skeptičan da bi postojeće američke subvencije bile dovoljne za uklanjanje tog jaza u troškovima. No, kako primjećuje Adam Posen s Peterson instituta za međunarodnu ekonomiju, prava cijena ekonomskog razdvajanja “nisu toliko trgovinske prepreke, koliko god su loše, već smanjeni rast produktivnosti”.

Nadalje, znatan dio novca potrošenog na industrijske subvencije vjerojatno će propasti, čime će se povećati opterećenje za sve porezne obveznike. Preusmjeravanje tih sredstava na obrazovanje, osposobljavanje za posao, istraživanje i infrastrukturu učinilo bi mnogo više po pitanju jačanja industrijske konkurentnosti, kako na domaćoj, tako i na globalnoj razini.

Nažalost, američka ministrica trgovine Gina Raimondo nedavno je istaknula Zakon o čipovima kao nacrt potpore drugim domaćim sektorima. S obzirom na to da će druge zemlje gotovo sigurno odgovoriti istom mjerom, čini se da se Trumpov trgovinski rat s Kinom pretvorio u globalni rat subvencijama koji ruši proračun i koji nitko ne može dobiti.