Još početkom prošlog desetljeća IBM se našao pod povećalom analitičara zbog prilično agresivne prakse otkupa vlastitih dionica kojom su čelnici kompanije pokušavali zamaskirati slabije poslovne rezultate. Unatoč dugogodišnjoj stagnaciji prihoda, cijena dionica se kretala uzlaznom putanjom, u velikoj mjeri zahvaljujući pozitivnim pomacima u kategoriji ostvarenih prihoda po dionici koji su, smanjenjem ukupnog broja dionica (u nazivniku), kontinuirano rasli.

U razdoblju od 2000. do 2014. godine IBM je na skupu kombinaciju dividendi i izdašnih programa otkupa vlastitih dionica spržio više od 130 milijardi dolara (financirajući se dijelom i povećanim zaduživanjem). Cijena dionica u tom se razdoblju gotovo udvostručila, a onda je sve stalo.

Zanimljivom ironijom sudbine, tržišna kapitalizacije IT diva danas se vrti upravo oko 130 milijardi dolara, s tom razlikom što ondašnje milijarde, zbog inflacije, vrijede više od današnjih. Drugim riječima, programom otkupa dionica okoristili su se samo oportunisti koji su na vrijeme pojmili razmjere manipulacije (prodavši svoje dionice), shvativši uzaludnost financijskih akrobacija koje su bile tek skupa predstava za investitore. Nemušti privid pozitivnog trenda na duži rok nije donio ništa opipljivo (doli produžio agoniju).

Trivijalni ciljevi

Ali zato baš IBM figurira kao jedan od uvjerljivijih argumenata u raspravama u kojima se lome koplja oko prakse otkupa dionica. Njeni protivnici tvrde kako upravni odbori time nerijetko pune vlastite džepove, kako bi frizirali ostvarene rezultate (u kontekstu zacrtanih ciljeva), ili podebljali kompenzaciju koja se isplaćuje u dionicama ili opcijama.

Trošeći kapital na tako trivijalne ciljeve (iz perspektive dioničara), nerijetko uz posve promašen tajming, kompanija slabi vlastite kapacitete za dugoročne investicije, što se u konačnici negativno odražava i na ekonomsku aktivnost u zemlji.

Barem otprilike tako nekako glasi kritika zbog koje je Bijela kuća po prvi puta uvela porez na otkup dionica (navukavši na sebe bijesne kritike mnogih, uključujući i Warrena Buffetta), pa makar i od skromnih jedan posto, pokušavajući preokrenuti trend (i usput popuniti državnu blagajnu).

Jer u posljednjih pet godina najveće američke kompanije na taj su način potrošile gotovo četiri bilijuna dolara, obilato honorirajući svoje dioničare, odnosno one koji su prodali svoje dionice (i možda više uopće ne uživaju taj status). Naravno, pregršt je primjera loše prakse, ali inherentnu slabost otkupa vlastitih dionica i dalje je nemoguće (empirijski) dokazati.

Konačno, povijesna iskustva nude i bogatu kolekciju promašenih investicija na koja su utrošena ogromna sredstva, makar je s pristojnim vremenskim odmakom jasno kako bi bilo bolje da je taj kapital, na ovaj ili onaj način, završio u džepovima dioničara.

Iz perspektive kompanije, između isplate dividendi i otkupa vlastitih dionica nema neke bitne razlike, ali u potonjem slučaju porez na dividendu plaćaju svi dioničari, dok prva varijanta jednako podiže cijenu dionica, ali je za većinu dioničara jeftinija. To je po svemu bilo presudno da dividende polako skliznu u drugi plan i ustupe mjesto redovnim programima otkupa dionica.

A na Wall Streetu je uvjerljivo najveći program otkupa onaj što ga potpisuje Apple. Samo protekle godine globalno najveća kompanija spiskala je gotovo 90 milijardi dolara na otkup vlastitih dionica, sustavno provodeći politiku čiji korijeni datiraju nekako baš od vremena kada je IBM, upravo na krilima kontroverzne prakse s početka priče, dosegao vrhunac.

U tih desetak godina Apple je dioničarima na taj način distribuirao nevjerojatnih pola bilijuna dolara, ali za razliku od svog nekadašnjeg suparnika, vrijednost kompanije koju je njen aktualni čelnik Tim Cook doveo do trona u međuvremenu se uvećala čak sedam puta.

Koncept kao kod bitcoina

Apple je postavio rekord još 2014. godine, utrošivši vrtoglavih 40 milijardi dolara na kupnju vlastitih dionica, i to nakon negativnih reakcija tržišta i značajnijeg pada cijene dionica. Vjerojatno je malčice pomogao i pritisak aktivista poput Carla Icahna koji su ogromne zalihe gotovine doživljavali kao mrtvi kapital, zagovarajući preraspodjelu (u nedostatku perspektivnih investicija).

I tako se, godinu za godinom, ukupan broj dionica kompanije kontinuirano smanjivao; na kraju 2013. godine bilo ih je 25,2 milijarde, a već prošle godine je ta brojka spala ispod 16 milijardi. Drugim riječima, broj dionica smanjen je za otprilike 40%, a ta je neravnoteža rezultirala značajnim rastom cijene. Ali i bitno boljim fundamentima, jer su se prihodi u međuvremenu – udvostručili.

Kao što je sam Buffett istaknuo u pismu svojim dioničarima, programom otkupa dionica Apple je povećao njegov udio u kompaniji bez dolara dodatnog troška. I sve to uz impresivne poslovne rezultate: s dvostruko većim prihodima, te bitno manjim brojem dionica, brojke u kategoriji prihoda po dionici u tih desetak godina gotovo su se utrostručile.

Sve to učinilo je Apple vrlo traženom robom na Wall Streetu, zbog čega je već u svibnju ove godine u potpunosti anuliran zaostatak uvjetovan prošlogodišnjom korekcijom cijena.

I dok je ograničena ponuda jedan od ključnih faktora koncepta koji hvale zagovornici kriptovaluta poput bitcoina, Apple je taj princip doveo do savršenstva. Razlika je, naravno, u intrinzičnoj vrijednosti: veća ili manja, ovisno o metodama valuacije, za Apple sigurno nije upitna, što se za bitcoin baš i ne može reći.