Budući da donositelji politika diljem svijeta uz pomoć industrijske politike provode široki spektar ciljeva po pitanju otpornosti lanca opskrbe, zelenih tehnologija, geopolitičke prednosti i dobrih radnih mjesta, zahuktala se rasprava o njezinoj učinkovitosti. Obično je u toj raspravi razboritost u gospodarskom smislu izravno na strani skeptika. “Ima puno argumenata protiv industrijske politike u ekonomiji”, naglašava jedan nedavni komentar, a korištenje njome “samo rasipa novac i narušava gospodarstvo”. Ali ovo se stajalište sve više smatra zastarjelim. Iako je općenito istina da tradicionalni ekonomisti reagiraju na industrijsku politiku refleksnim neprijateljstvom barem od 1970-ih, stvari se brzo mijenjaju, zahvaljujući novim akademskim istraživanjima koja su manje potaknuta ideološkim neprijateljstvom prema uplitanju države, a više utemeljena na rigoroznim empirijskim metodama.

Nedavni niz istraživanja pruža više mjerodavnih dokaza o tome kako industrijska politika stvarno funkcionira, poboljšavajući kvalitetu rasprava koje su u prošlosti više pobuđivale polemike nego razjašnjavale to pitanje. A slojevitije i kontekstualnije razumijevanje takvih politika među istraživačima općenito je dovelo do pozitivnije procjene.

U prošlosti su se ekonomisti prečesto fokusirali na jednostavne pokazatelje kao što su carine pri uvozu, obuhvaćajući samo ograničene dimenzije industrijske politike i povezujući njezine ciljeve s drugima (poput povećanja državnih prihoda ili provođenja politike od posebnog interesa). U brojnim je nedavnim istraživačkim naporima usvojen produktivniji pristup.

Primjerice, komparativni OECD-ov projekt kvantificira industrijske politike uvelike uzimajući u obzir vladine aktivnosti, s naglaskom na državne rashode dodijeljene posebno za ciljeve industrijske politike. Tim ekonomista koji predvodimo dvoje od nas (Juhász i Lane) primjenjuje obradu prirodnog jezika u javno dostupnim inventarima politika kako bi se stvorila detaljna klasifikacija industrijskih politika.

Potonji rad daje važne nove spoznaje. Za početak, industrijska je politika bila sveprisutna, a njezina je učestalost prethodila nedavnom porastu njezine uporabe i isticanja u javnim raspravama. Nadalje, više nije primjereno, ako je ikada bilo, poistovjećivati industrijsku politiku s protekcionističkim trgovinskim politikama okrenutima prema unutra. Suvremene industrijske politike obično su usmjerene na promicanje izvoza. A učestalost industrijskih politika sklona je povećanju razmjerno prihodima: napredna gospodarstva koriste se njome češće i intenzivnije nego zemlje u razvoju.

Ekonomisti su tradicionalno procjenjivali učinke industrijske politike ispitujući jesu li industrije koje primaju veću državnu pomoć imale bolje rezultate, što je općenito dovodilo do negativnog zaključka. Sada se smatra da je takav korelacijski rad neinformativan jer ne može razlikovati slučajeve u kojima je industrijska politika korisna, a u kojima nije.

Studije nedavnih javnih programa za subvencioniranje ulaganja u regije koje zaostaju u Velikoj Britaniji i Italiji na sličan su način utvrdile snažne pozitivne učinke na otvaranje radnih mjesta. Iako te studije ne mogu dati konačan odgovor na pitanje funkcionira li industrijska politika općenito, informativne su po pitanju učestalosti nedostataka tržišta na koje se ta politika odnosi i o dugoročnim učincima te politike.

Također, razjasnile su dugogodišnju polemiku o doprinosu industrijske politike ekonomskom čudu istočne Azije. Rana ekonomska literatura o usponu istočne Azije tvrdila je da su industrijske politike u najboljem slučaju neučinkovite. Novije analize kojima se posvećuje veća pozornost strukturi veza između eksploatacije (upstream) i prerade nafte (downstream) u tim gospodarstvima donose znatno optimističnije zaključke.

Studije južnokorejskog plana gospodarskog razvoja (HCI), značajne i kontroverzne industrijske politike koju je 1970-ih provodio predsjednik Park Chung-hee, utvrdile su da ta politika promiče rast ciljanih industrija, kratkoročno i dugoročno. Učinci tog plana gospodarskog razvoja na produktivnost i izvozne rezultate bili su pozitivni.

Kritičari istočnoazijskih politika smatrali su da vlade nikada ne bi mogle odabrati prave sektore jer im nedostaju informacije o tome gdje su tržišni neuspjesi istaknutiji. Ekonomist s Princetona Ernest Liu objavio je koristan vodič za donositelje politika koji se suočavaju s gospodarstvom u kojem se nesavršenosti na tržištu pojavljuju u više povezanih sektora. U takvim okruženjima subvencioniranje sektora eksploatacije (upstream) općenito smanjuje pogreške politike. Liu pokazuje da su politike koje su provedene u Kini i tijekom provedbe južnokorejskog gospodarskog plana HCI bile u skladu s tim smjernicama.

Iako je više istraživanja uvijek korisno, nova nam literatura već pruža bolje procjene industrijskih politika u svoj njihovoj raznolikosti, ocjenjuje posljedice povijesnih i suvremenih primjera i razjašnjava kako takve politike funkcioniraju ili propadaju ovisno o njihovim instrumentima i ciljevima te o prevladavajućim gospodarskim strukturama.

*Dani Rodrik, profesor je međunarodne političke ekonomije na Sveučilištu Harvard u Školi političkog upravljanja John F. Kennedy, predsjednik Međunarodnog udruženja ekonomista te autor knjige “Iskren razgovor o trgovini: ideje za zdravo svjetsko gospodarstvo (Princeton University Press, 2017,)

*Réka Juhász, docentica je ekonomije na Sveučilištu British Columbia, suosnivačica je Grupe za industrijsku politiku (Industrial Policy Group)

*Nathan Lane, izvanredni je profesor ekonomije na Sveučilištu u Oxfordu, suosnivač je Grupe za industrijsku politiku