Do 2017. američka trgovinska politika bila je prilično dobro usklađena s njezinim strateškim ciljevima. Sjedinjene Američke Države bile su najveće svjetsko gospodarstvo, s vojnom silom bez premca, a savezi s europskim zemljama i drugima ojačali su sigurnost i osigurali prosperitet za sve.

Također je pružala globalno vodstvo putem tijela poput Svjetske trgovinske organizacije, osiguravajući zajednički okvir vladavine prava za potporu gospodarskom rastu i prekograničnoj razmjeni diljem svijeta.

Protekcionizam s posljedicama
Zatim je Donald Trump uveo protekcionizam, nepotrebno otuđujući mnoge prijatelje i saveznike. Joe Biden, pokušao je popraviti dio štete, ali nije poništio mnoge ključne elemente Trumpove trgovinske politike.

To dobro prikazuje američka politika prema Japanu, ključnom američkom savezniku u Aziji. Japan je dugo ovisio o SAD-u zbog svoje sigurnosti, još od kraja II. svjetskog rata. Od mandata Abe Shinza kao premijera, Japan gradi svoje vojne i sigurnosne kapacitete i pokazuje veću spremnost da brani svoje saveznike i strateške interese u regiji, između ostalog u pogledu Tajvana, ali se i dalje oslanja na američki sigurnosni kišobran.

Japan također uvelike ovisi o trgovini i ključna je zemlja i u Aziji i u globalnom gospodarstvu. Ono što se događa u Japanu utječe na sve. A sada kada Kina pokazuje zube, Japan je postao geopolitički važan kao i ekonomski. Japan je bio relativno siromašna zemlja prije Drugog svjetskog rata, a iz rata je izašao još siromašniji jer je pretrpio velika razaranja.

Ali do kraja 1950-ih, poslijeratna obnova i zdrava ekonomska politika otvorili su 30-godišnje razdoblje fenomenalnog rasta. Do 1980-ih Japan je postao ekonomska sila, što je navelo druge zemlje da uvedu protekcionističke mjere protiv njega – poput “dobrovoljnih ograničenja izvoza” o japanskim vozilima koja zagovara administracija američkog predsjednika Ronalda Reagana.

Japansko gospodarstvo ipak je zadržalo snažan rast. Ali je ekspanzija napuhala financijski balon koji je puknuo 1990. nakon čega su slijedila dva “izgubljena desetljeća” stagnirajuće proizvodnje i deflacije, pri čemu je globalna financijska kriza 2008.-2009. zadala još jedan udarac. Stopa rasta japanskog gospodarstva porasla je tek malo prije nego što se ponovno smanjila s početkom pandemije bolesti COVID-19.

Ali se trendovi možda počinju mijenjati. U protekle dvije godine Japan je u velikoj mjeri neutralizirao negativan utjecaj starenja stanovništva i smanjenja radne snage dopuštajući više imigracije nego ikad prije. Ublažio je mamurluk od mjehurića imovine, a deflacijska su očekivanja oslabila. Međutim, prerano je slaviti poraz stagnacije i deflacije, između ostalog i zato što američka politika i dalje šteti gospodarskim izgledima Japana.

Sredinom 2010-ih Japanci su s oduševljenjem podržavali Transpacifičko partnerstvo koje je američki predsjednik Barack Obama dogovorio s još 11 zemalja pacifičkog obruča. Transpacifičko bi partnerstvo stvorilo najveće područje slobodne trgovine na svijetu iako Kina nije uključena.

Ali je Trump povukao SAD iz Transpacifičkog partnerstva tijekom prvih dana svog mandata, ustupajući teren velikom američkom rivalu. Iako je Abe uspješno predvodio napore za stvaranje područja slobodne trgovine koje bi se sastojalo od preostalih zemalja, izostanak sudjelovanja SAD-a spriječio je da sporazum koji će uslijediti postane glavni katalizator gospodarskog rasta.

Diskriminirajući zakoni
Što je još gore, Bidenova administracija ne samo da je zadržala većinu Trumpovih protekcionističkih mjera, već je uvela i industrijske politike kao što su Zakon o smanjenju inflacije (IRA) i Zakon o čipovima i znanosti, koji izravno ugrožavaju japansko gospodarstvo (i mnoge druge američke “prijatelje”).

Izvoz automobila glavno je uporište japanskog gospodarstva, a neke su japanske tvrtke bile među vodećima u prelasku na električna vozila i baterije. Ali će sada IRA subvencionirati američku kupnju e-vozila proizvedenih u SAD-u sa 7500 dolara po vozilu, otvoreno diskriminirajući japanske (i druge) strane proizvođače.

I Zakon o čipovima i znanosti subvencionira izgradnju “domaćih” tvornica poluvodiča “fabova” u SAD-u, potkopavajući Japan u drugom ključnom sektoru. I povrh svega, SAD zahtijeva da Japan ne izvozi u Kinu proizvode koji sadrže komponente proizvedene u SAD-u koje se smatraju važnima za nacionalnu sigurnost.

Kao odgovor na ove politike, japanske tvrtke već usmjeravaju nova ulaganja u SAD, što znači da manje ulažu u svojoj zemlji. Što je još gore, Bidenova administracija nagovijestila je uvođenje mjera poput onih koji favoriziraju američka e-vozila i poluvodiče u širokom rasponu drugih industrija, što bi stvorilo još veće poticaje japanskim tvrtkama za preseljenje poslovanja ili ulaganja.

U vrijeme kada SAD traži od svojih saveznika da povećaju izdvajanja za obranu kako bi odgovorili na izazov koji predstavlja Kina, takvo je traćenje čista ludost. Politike za rast Amerike i njezinih saveznika – poput jačanja istraživanja i inovacija te kvalitete i vještina radne snage – učinile bi mnogo više za postizanje geopolitičkih i ekonomskih ciljeva tih zemalja.