Pitanje rentijerstva u Hrvatskoj se najčešće pojavljuje u raspravama o utjecaju turizma na gospodarska kretanja. Iz stava o dominantnoj ulozi turizma u gospodarstvu razvija se teza da to potiče rentijerstvo, odnosno nerad. Ove sezone, cijene kuglica sladoleda nametnule su se kao alegorija za rentijerstvo. Realnost je, kao što to često zbiva, ipak malo složenija, što nikako ne znači da ne bismo trebali razmatrati rizike koje rentijerstvo objektivno donosi jednom društvu.

No, što je to uopće rentijerstvo? Rentijerstvo je stjecanje prihoda od posjedovanja imovine ili od aktivnosti vezane uz ulaganja. Prihodi rentijerstva imaju karakteristiku da su ostvareni neovisno o učinku/radu ili stupnju upravljanja. Iz toga se žargonski pojam rentijera i rentijerstva povezuje s lagodnim životom.

Ukorijenjeni stavovi

Bavljenje turizmom nije lagodno zanimanje. Za početak, strana konkurencija je ogromna. Cijelo se Sredozemlje snažno oslanja na turizam i vodi se borba za svakog gosta. Promjene u strukturi gostiju i njihovim zahtjevima vidljive se i onima koji se turizmom ne bave. Međutim, izrazita sezonalnost ove branše potiče stavove o nedovoljnom radu. Istina je da ljudi zaposleni u turizmu ne rade istim tempom kroz cijelu godinu, ali zar sličnu situaciju nemaju i neke druge djelatnosti, npr. poljoprivrednici, posebno ratari izraziti su sezonci, ali to se u javnosti ne naglašava.

Uzrok “ozloglašenosti” turizma i rentijerstva dobrim dijelom počiva na činjenici da je razmjerno veliki broj ljudi uključen u njega. Hrvatska nije posebna po broju ležajeva, već po velikom broju vlasnika tih ležajeva. A zašto je to tako? Iz podataka Eurostata vidimo da su Hrvati pri vrhu Europske unije po stopama vlasništva nekretnina. Ta tradicija posjedovanja nekretnina ima duboke korijene. Vlasništvo stvara kod ljudi osjećaj slobode, posjedovanje nekretnine daje mogućnost izbora zanimanja koje ljudi bez prostora stanovanja nemaju.

Desetljećima se gradi mišljenje da je osiguranje nekretnine najveća pomoć koju roditelji mogu pružiti djeci na putu u samostalan život. Uz to, dugotrajne makroekonomske nestabilnosti i inflacija u Jugoslaviji učvrstile su mišljenje kako je posjedovanje nekretnina najbolji zalog za osiguranje budućnosti. Brojni iseljenici odlazili su na Zapad u potrazi za poslom koji će im osigurati stjecanje nekretnine.

Planska, zatvorena ekonomija, koja jedva da je imala obilježja privatnog sektora, objektivno nije mogla imati burzu, niti je država izdavala obveznice na način kao danas. Stoga je potpuno razumljivo da stanovništvo koje nije moglo ulagati u dionice, obveznice, investicijske fondove i ostale financijske instrumente ulaže u nekretnine.

Sve rečeno, kao i nekadašnji kronični nedostatak kapitala za velike državne investicije potakli su razvoj smještajnih kapaciteta kakve danas poznajemo. Prema zadnjim dostupnim podacima Eurostata (iz 2021. godine), prosječan broj ležajeva po objektu u EU iznosi 47, dok u Hrvatskoj turistički objekt u prosjeku ima tek 10,5 ležajeva – gotovo 5 puta manje. Osim usitnjenosti turističkih objekata vidljiv je i nedostatak hotelskog smještaja.

Udio hotela u turističkoj ponudi na razini EU iznosi 56,3%, dok je u Hrvatskoj svega 22,4%. Istovremeno, udio objekata u domaćinstvu (Holiday and other short-stay accommodation) u Europskoj uniji je 25,3%, a u Hrvatskoj 52,7% što je ujedno najveći pojedinačni udio u zemljama članicama EU. Kad pri tome uzmemo u obzir da je u EU bilo 416.925 pojedinačnih objekata obiteljskog smještaja, od čega 101.413 jedinica u Hrvatskoj, jasno je da se radi raširenom potencijalu za rentijerstvo.

Rentijerstvo potiče zaposlenost

Održavanju ovakve strukture turističkog smještaja doprinosi i porezna politika. Vrlo često, prihodi od turizma u domaćinstvima se paušalno oporezuju. Prag od 39.816 eura (300.000 kuna) prihoda po osobi ima vrlo nisku poreznu stopu i u odnosu na oporezivanje rada, dobiti i kapitala porezni je tretman više nego povoljan.

Porezni tretman obiteljskog smještaja u kontekstu suzbijanja rizika od rentijerstva svakako je tema za daljnju raspravu koja je su Hrvatskoj itekako vodi, osobito u smislu izjednačavanja poreznog tretmana rada. No, jesu li stvari uistinu crno-bijele kada je riječ o učincima turizma na hrvatsko gospodarstvo i kako to tretirati u kontekstu rizika od rentijerstva?

Jedan podatak koji nam daje zanimljivu sliku o posljedicama “rentijerskog gospodarstva” nalazimo u procjeni regionalne aktivnosti radno sposobnog stanovništva. Iz popisa stanovništva 2021. godine isključili smo mlađe od 15 i starije od 65 godina, a iz ankete o radnoj snazi izračunali smo prosječan broj zaposlenih osoba u 2022. godini na razini NUTS 2 statističkih regija. Kad smo broj zaposlenih podijelili s procjenom radno sposobnog stanovništva, dobili smo da Jadranska Hrvatska ima stopu zaposlenosti kao i Grad Zagreb (69,4% i 69,2%), te da je stopa zaposlenosti u Jadranskoj Hrvatskoj veća od one u Panonskoj Hrvatskoj.

Iz ovoga teško možemo zaključiti da rentijerstvo značajno utječe na smanjenje aktivnosti radno sposobnog stanovništva u dijelovima Hrvatske u kojima je turizam daleko najvažnija ekonomska aktivnost.

Od trendova koji su dugoročno zanimljivi za tržište rada važno je sagledati i podatke o redovnim studentima koji su upisani na stručnom i sveučilišnom studiju po županijama.

Zbog podudarnosti s popisima stanovništva iz 2011. i 2021. usredotočili smo se na podatke za sedam priobalnih županija iz zimskog semestra 2010./2011. i 2021./2022. Između dva popisa stanovništva došlo je do 7,4-postonog smanjenja broja stanovnika (100.473 ljudi). Istovremeno, broj redovnih studenata s prebivalištem iz spomenutih županija pao je za 2705, odnosno 7,1%. Ako pogledamo po županijama, vidjet ćemo da se najveći pad broja redovnih studenata dogodio u Primorsko-goranskoj županiji (-18,6% u odnosu na pad stanovništva od -10%) i Istarskoj (-8,6% naspram -5,9%) županiji, dok je najbolje situacija u Zadarskoj županiji gdje je broj redovnih studenata porastao 7,8% dok je broj stanovnika pao -5,7%. Iz svega se da zaključiti da u turistički najaktivnijim županijama nema dramatičnog pada u potražnji za obrazovanjem.

Situacija je najlošija na sjevernom Jadranu, ali Istarska županija povijesno ima najmanji udio postdiplomski školovanog stanovništva. Ne isključujemo mogućnost da blizina Italije i Slovenije također privlači određen broj redovitih studenata iz Primorsko-goranske i Istarske županije koji posljedično nisu obuhvaćeni domaćom statistikom. Kada međutim aproksimiramo stopu aktivnosti radno sposobnog stanovništva vidimo da relativno veliki udio Istrana radi u odnosu na ostatak Hrvatske, tako da nisku stopu visokog obrazovanja u Istri teško možemo povezati s rentijerstvom, odnosno neradom koji bi to rentijerstvo trebalo poticati.

Rentijerstvo je objektivan rizik o kojemu svakako treba voditi računa, pogotovo kada uzmemo u obzir široko rasprostranjeno vlasništvo nekretnina u Hrvatskoj i udio turizma u hrvatskom gospodarstvu. Porezna politika ovdje se nameće kao važan faktor o čijim učincima trebamo provesti temeljitu raspravu. Srećom, ta rasprava je u tijeku.

Stvari nisu crno bijele

Rentijerstvo je otvorilo jednom velikom dijelu stanovništva stabilnu mogućnost stvaranja svježeg kapitala i to po prvi put u našoj dugoj i bremenitoj ekonomskoj i političkoj povijesti. Ta vrlo važna činjenica nažalost se gotovo uopće ne percipira u našoj javnosti. Također, značajni prihodi od turizma pozitivno su utjecali i na razvoj infrastrukture – ne tako davno veliki broj obalnih naselja, i posebno na otocima patio je od nedostatka pitke vode, nepostojanja suvremene kanalizacije, pa i slabe telefonije. Sve to je u velikoj mjeri unaprijeđeno, ali se također slabo percipira u javnosti.

Kako će pojedinac upravljati sa zarađenim kapitalom njegova je stvar. Neki će uložiti u sebe, svoju djecu i svoje nekretnine, neki neće. Vidljivo je primjerice da trendovi u pohađanju visokog obrazovanja kod stanovnika Jadranske Hrvatske nisu jednoznačne. Prihodi od rentijerstva se djelomično ulažu u visoko obrazovanje djece žitelja primorskih regija. Kao i u mnogo čemu, stvari kod rentijerstva nisu crno-bijele. Možda nije dovoljno vremena prošlo da vidimo sve pozitivne aspekte rentijerstva u Hrvatskoj. U međuvremenu moramo učiniti sve kako se rizici rentijerstva ne bi proširili i tako umanjili one pozitivne strane.