U Njemačkoj djeluje više od 970 pučkih kuhinja u kojima se potrebitima dijele obroci ili namirnice i druge potrepštine. Tko može dokazati da mu je pomoć nužna, dobit će kod humanitarnih organizacija gotov obrok ili namirnice. No sve je manje tvrtki koje doniraju pučkim kuhinjama. Istovremeno raste potražnja, prije svega zbog visoke inflacije i brojnih ukrajinskih izbjeglica. Zato pučke kuhinje traže pomoć od države.

U berlinskoj četvrti Köpenick, pred kućom navijača berlinskog nogometnog kluba 1. FC-Union koja je pretvorena u mjesto za podjelu hrane, unatoč velikoj vrućini stvorio se dug red. Denise Lauer je danas po prvi put ovdje. Nakon dugog oklijevanja i s osjećajem stida. „Htjela sam isprobati, ranije se nisam usudila”, kaže ona sramežljivo. „Za mene je s mojim sinom zbog skupe hrane postalo sve teže izaći na kraj”, objašnjava ova samohrana majka. Danas je skupila hrabrost i raduje se košari punoj namirnica po jedinstvenoj cijeni od 1,50 euro koju svatko mora platiti.

Niz barijera

Propuštena je zlatna prilika: Europa vapi za radnicima, a oni ne mogu do posla

Voda dišla do grla

Njemačka na koljenima, restorani i kafići skraćuju radno vrijeme ili zatvaraju: ‘Nemamo drugog izbora’

Prema podacima Saveznog ureda za statistiku, cijene hrane su u usporedbi s prošlom godinom porasle za skoro 15 posto, a inflacija iznosi oko 7,3 posto. Zato neovisne humanitarne organizacije imaju sve više novih mušterija. Svaka peta pučka kuhinja od početka ruskog napada na Ukrajinu bilježi dvostruko više osoba koje dolaze po besplatni obrok ili pomoć u namirnicama, izvijestila je nedavno Savezna udruga pučkih kuhinja. Carol Seele, voditelj ispostave u Köpenicku, za DW kaže: „Prije rata je ovdje utorkom dolazilo maksimalno 340 ljudi, a danas ih je više od 500.” A njegova suradnica Rita Hirsch dodaje: „Prošlog petka smo hranom opskrbili točno 564 osobe”, piše Deutsche Welle.

„Zbog rata imamo sve više mušterija”, kaže Carol Seele. „Mi srećom još nismo morali prestati primati nove korisnike.” Tko može dokumentirati da mu je potrebna pomoć, može ju i dobiti. No mnoge pučke kuhinje su već smanjile količinu izdane hrane po osobi, a neke više ne primaju nove mušterije. Tetiana Kudina je pobjegla od rata u Ukrajini.

Njezin suprug i jedan sin su ostali u ukrajinskom glavnom gradu Kijevu. Ona svakog utorka sa svojim malim sinom dolazi u pučku kuhinju. „Tako mogu uštedjeti puno novaca”, kaže. I dodaje da, osim toga, ovdje susreće Njemice i Ukrajinke s kojima može razmjenjivati iskustva. Prvu pučku kuhinju, odnosno Tafel u današnjem obliku, organizirale su žene 1993. u Berlinu.

Tafel je pojam koji se nekad koristio za obilno prostrt stol, a danas je mjesto na kojem se dijele darovane namirnice ili od njih spravljeni obroci. Te pučke kuhinje, prema njihovim podacima, u Njemačkoj pružaju pomoć za dva milijuna ljudi. Lokalne organizacije financiraju se iz dobrotvornih priloga u novcu ili u hrani. Veliki trgovački lanci poput REWE-a, Lidla ili Aldija daruju im namirnice koje ne uspiju prodati ili koje imaju neku neznatnu grešku, pa bi inače zbog toga završile na otpadu.

Pučke kuhinje za siromašne u bogatoj Njemačkoj

U Njemačkoj se siromašnom smatra osoba koja na raspolaganju ima manje od 60 posto prosječnog neto-dohotka. Prema tom kriteriju, siromašno je oko 13 milijuna stanovnika. No u posljednje vrijeme je dobrovoljnih priloga sve manje, žali se Savezna udruga pučkih kuhinja. Njezin novoizabrani predsjednik Andreas Steppuhn za to vidi više razloga: „Jedan je da trgovine u međuvremenu češće ekonomski kalkuliraju, kako na kraju dana ne bi imale toliko mnogo viška namirnica. Mi to načelno pozdravljamo jer uvijek smatramo dobrim kad se smanjuje rasipanje hrane. No pučke kuhinje danas trebaju više donacija kako bi mogle pomagati sve većem broju korisnika.” A kao drugi razlog Steppuhn navodi to što koncerni i kupci imaju sve razvijeniju svijest o tome da se hrana ne treba bacati. On kod pučkih kuhinja koje nisu ovisne o državi vidi zabrinjavajući razvoj: „Politika mora ispuniti svoje zadaće. Pučke kuhinje ne mogu spasiti ono što država ne uspijeva.”

Steppuhn ima konkretan zahtjev, bez da se pučke kuhinje moraju odreći svoje neovisnosti: „Primjerice, nužno je temeljno financiranje kako bi pučke kuhinje mogle sigurno obavljati svoj posao i pružati pomoć.” Ali on napominje da država do sada nije pokazala volju za ostvarenje te ideje. Denise Lauer, mlada žena koja je postala nova korisnica, prije svega je iznenađena zbog jedne stvari: „Smatram fantastičnim to što ovi ljudi rade dobrovoljno.” Ona će ponovo doći jer je ponuda pučkih kuhinja s njihovih 60.000 pomagača-volontera za nju velika pomoć u teškim vremenima.