“Možemo prihvatiti da trešnje stoje 20 eura, kava 1,50 euro ili čak 1,80 te da kuglica sladoleda košta 3,50 eura, ali molim vas, otvorite nam vrata! Nalazim se pred portafonom jedne rezidencije u Rovinju u kojoj sam smještaj rezervirao plaćanjem 150 dragocjenih eura i nitko mi ne otvara vrata. Na engleskom ponovo molim da mi otvore vrata. Na treći povik otvara mi mlada žena, možda Nizozemka ili Dankinja: “Ovo je moj apartman”.

Bila je to prava noćna mora. Nimalo lijep način da započnemo naše istraživanje cijena u Rovinju, kako bismo provjerili je li baš onako kako kažu: da su u Hrvatskoj poludjeli, da turisti bježe i da se talijanski hotelijeri raduju. Talijani koji se vraćaju s odmora u Istri o tome govore dok im se diže kosa na glavi. Rovinj je u tim pričama najskuplji grad na Jadranu”, piše Emilio Randon, novinar talijanskog lista Il Corriere della Sera., a prenosi Glas Istre.

Sjećanje na Veneciju

Prvi dojam je ipak pogrešan, ali je najupečatljiviji: s dvojicom sam nizozemskih boema (koji su u istoj situaciji)  kojima najavljujem da ću spavati s njima ispod mosta. Upućuju me u turistički ured. Nažalost, sedam je sati navečer u srpnju i Rovinj nije grad kakav smo mislili, nije to grad u kojem očekujete da svi znaju talijanski. Od venecijanskog ovdje ostaje samo arhitektura i izvjesna užurbanost stanovništva.

Najbolji u grupaciji

Zagrebačka pivovara investirala više od 11 milijuna eura

“Zašto ističete dvostruku cijenu trešanja?”, kažem prodavaču na tržnici. Iako me dobro razumio kad mi ih je htio prodati, sada se okreće i kaže: “Ne razumijem.” Tako su znali reći konobari kako bi uvrijedili Talijane koji su 60-ih naručivali kavu u pograničnom području Alto Adige (Južni Tirol), ali ovdje je venecijanski lav iznad Balbijevog luka, pa zašto se turist-špijun poput mene mora osjećati odbačenim? Zato što to zaslužuje i zato što nije pravo vrijeme. Morate prespavati jednu noć u Rovinju, probuditi se ujutro dok su turisti još u krevetu te izaći na ulicu. Tada vam se otvara potpuno drugačiji grad, u kojem žive različiti ljudi – vaši”, piše Emilio Randon, talijanski novinar lista Il Corriere della Sera.

“Ovi nikada nisu vidjeli more”

“Chi ti dighi?”, kaže jedna gospođa dok gleda kroz prozor. Pitam – kako živite s tim cijenama? Pizza 15 eura, trešnje 20.

“Ne kupujem ih za 20 eura. A pizzu ne jedem. Što se ostalog tiče, guram nekako naprijed.”

U Hrvatskoj su sudovi u zastoju već tjednima zbog štrajka zaposlenika, vlada je udovoljila liječnicima i medicinskim sestrama, ali ne i ostalim malim ljudima te zemlje. Počelo je s epidemijom i poskupljenje je eksplodiralo, iskoristili su to graditelji, brokeri, poslovni ljudi, improvizirani trgovci. Uvođenje eura djelovalo je kao detonator. “A mi smo se našli na udaru svega toga”, komentira druga gospođa dok ispija kavu koja stoji 1,5 eura.

“Znate li kako mi kažemo? Stavite prst u more i u kontaktu ste sa cijelim svijetom. Ali ovi nikada nisu vidjeli more, zanima ih samo zarada”, nadodaje gospođa.

Stanovništvo se mijenja

Sada se ovdje osjećamo manje stranci nego pravi stari Rovinježi. “Imamo talijanske škole – kaže Andrea iz Zajednice Talijana ‘Pino Budicin’ – ali nas je sve manje, dok se broj doseljenika povećava. Neki pokušavaju naučiti jezik, druge nije briga.”

“Sve više je nekvalitetnih konobara, improviziranih kuhara, patagonijskih lignji… Naše osoblje otišlo je u potrazi za boljim plaćama, umjesto njih stigli su ljudi iz drugih zemalja. Neki bogati ljudi iz Zagreba  grade tri kuće odjednom. Iluzija luksuznog turizma se razbila”, doznaje novinar u razgovoru s jednim ovdašnjim kolegom.

Preskupa mineralna voda i prazne sobe

U lučici nailazimo na skupinu ljudi iz talijanske Novare –otac, majka, djeca, rođaci – šokirani su cijenom četiriju boca mineralne vode: “Platili smo 14 eura”.

Intervju

‘Zanimaju nas gradovi regije, pa i Zagreb, no oprezni smo jer pada vrijednost objekata i čekamo da se cijene spuste’

Gradonačelnik Rovinja Marko Paliaga izjavio je prije nekoliko dana za hrvatski portal “Istra In”: “Pretjerali smo s cijenama, posebice ovdje u Rovinju. Graditelji i dalje vjeruju u procvat koji se neće dogoditi: samo u Istri registrirano je 470 tisuća novih stanova. Je li čudno što se neki iznajmljivači žale da imaju prazne sobe? Imamo mnogo konkurenata na Mediteranu i otkad je uveden euro turisti uspoređuju cijene. Imamo više gostiju nego prošle godine, ali manje potrošača.” Zaključak je: Tako se naprijed ne može.