Ove se godine obilježava 300. obljetnica rođenja Adama Smitha, utemeljitelja moderne ekonomije. Dolazi u vrijeme kada se globalno gospodarstvo suočava s nekoliko zastrašujućih izazova. Stope inflacije najviše su od kasnih 1970-ih.

Rast produktivnosti diljem Zapada i dalje je usporen ili stagnira. Zemlje s niskim i srednjim dohotkom na rubu su dužničke krize. Trgovinske napetosti rastu. A tržišna se koncentracija povećala među zemljama članicama OECD-a.

U tom kontekstu, tristogodišnjica Smithovog rođenja prilika je za razmišljanje o njegovim neprocjenjivim uvidima u dinamiku gospodarskog rasta i razmatranje mogu li nam oni pomoći razumjeti sadašnji trenutak.

Univerzalno izobilje
U središtu Smithove teorije gospodarskog rasta, opisane u prvom poglavlju njegova utjecajnog djela Bogatstvo naroda, je specijalizacija olakšana podjelom rada. Raščlanjivanjem proizvodnje na manje zadatke – taj je proces prikazan Smithovim poznatim primjerom tvornice pribadača – industrijalizacija je omogućila velike dobitke u produktivnosti.

Ali taj proces nije ograničen samo na pojedine tvrtke. Budući da je podjela rada, kako tvrdi Smith, “ograničena opsegom tržišta”, tržište se u cjelini mora proširiti razmjenom. Uostalom, povećanje dnevne proizvodnje nekih mehaničkih naprava sa 100 na 10.000 besmisleno je ako nitko ne želi kupiti te naprave.

Dakle, podjela rada je kolektivni proces koji uključuje kontinuirani proces strukturnih ekonomskih promjena. Kada postoji veća ponuda pristupačnih naprava, sektori gospodarstva koji koriste te naprave mogu proširiti proizvodnju i smanjiti cijene.

U međuvremenu, povećana veličina tržišta omogućila bi početnim dobavljačima materijala potrebnih za proizvodnju tih naprava reorganizaciju proizvodnje u specijaliziranije zadatke.

Kao što je američka ekonomistica Allyn Young primijetila 1928., ovo je dinamična priča o povećanju povrata. Proces rasta je pozitivni ciklus strukturnih promjena koji počinje polako, a zatim ubrzava, poput lavine.

Industrijska revolucija i brzi rast “istočnoazijskih tigrova”, gospodarstava istočne Azije, tijekom 1980-ih i 1990-ih savršen su primjeri procesa koji je Smith prepoznao. Pa ipak, stagnirajući rast koji je pogodio razvijena gospodarstva u posljednjem desetljeću nameće pitanje je li globalni napredak prema, kako je rekao, “univerzalnom izobilju” stao.

Iako podjela rada na specijalizirane zadatke često poboljšava vještine i stručnost radnika, to ne mora uvijek biti tako. Pojava generativnih modela umjetne inteligencije potaknula je zabrinutost da će se poslodavci koristiti tim tehnologijama za dekvalificiranje ljudskih radnika i smanjenje troškova, što potiče pozive na regulatorne intervencije kako bi se osiguralo da umjetna inteligencija povećava, a ne zamjenjuje ljudske sposobnosti.

Štoviše, iako je gospodarski rast od početka industrijske revolucije doveo do zapanjujućeg napretka u zdravlju i dobrobiti, važno je prepoznati da su institucionalni okviri i politički izbori koji su omogućili taj napredak rezultat intenzivnih društvenih borbi.

Previše specijalizacije
Još jedan problem koji se često zanemaruje proizlazi iz veličine tržišta. Smith bi vjerojatno bio šokiran opsegom specijalizacije u gospodarstvu 21. stoljeća (a vjerojatno bi bio i zadovoljan svojim predviđanjem).

Konačni proizvodi sastoje se od tisuća komponenti proizvedenih u više zemalja. Mnoge posredničke karike u tim lancima opskrbe izuzetno su specijalizirane. No, raširena priroda ovog fenomena upućuje na to da globalno tržište mnogih proizvoda može održati samo nekoliko tvrtki sposobnih za postizanje ekonomije razmjera.

Slijedom toga, Smithov drugi uvjet za gospodarski rast – prisutnost tržišnog natjecanja – nije ispunjen. Tržišno natjecanje pomaže osigurati da gospodarski rast bude društveno koristan, jer sprječava vlasnike tvrtki da monopoliziraju prednosti specijalizacije i povećane razmjene. Kao što je Smith rekao u Bogatstvu naroda: “Općenito, ako bilo koja grana trgovine, ili bilo koja podjela rada bude povoljna za javnost, slobodnije i općenitije tržišno natjecanje uvijek će tome dodatno pridonijeti”.

Iako je pad tržišnog natjecanja u posljednjih nekoliko godina sve veći problem u zapadnim gospodarstvima, rasprava se uglavnom usredotočuje na istaknute sektore na domaćim tržištima, kao što je Big Tech.

Donositelji politika s obje strane Atlantika odgovorili su na koncentraciju u tehnološkoj industriji novim zakonima, primjerice u EU Zakonom o digitalnim tržištima i oštrijom provedbom postojećih protumonopolskih zakona, poput nedavne odluke Savezne trgovinske komisije SAD-a o blokiranju Microsoftovog preuzimanja Activisiona.

Međutim, dublje političko pitanje glasi je li razina specijalizacije na određenim tržištima dosegla prekretnicu u kojoj postoji kompromis Smithova dva preduvjeta za rast. Je li podjela rada dosegla svoju granicu – i je li stoga potreba za jačanjem tržišnog natjecanja još jedan razlog za diverzifikaciju opskrbnog lanca i razvoj novih izvora opskrbe za proizvodnju?