U komentarima o svjetskom gospodarstvu nikada nije manjkalo nagovaranja na veću globalnu suradnju. “Ono što se događa bilo gdje utječe na svakoga… (dakle) prilično je jasno da svijetu treba više … međunarodne koordinacije i suradnje”, napisao je vodeći dužnosnik MMF-a u 2013. “Gotovo svaki problem destabilizira svijet … globalne je prirode i može se suočiti samo s koalicijom koja je globalna”, ponovio je vodeći kolumnist u 2019. godini.

Vlastito održivo blagostanje

Zabrinutost zbog nedostataka globalnog upravljanja i slabljenja multilateralizma povećala se posljednjih godina, jer Sjedinjene Američke Države i druga vodeća napredna gospodarstva sve više stavljaju svoje domaće programe na prvo mjesto. Jednostrani pristupi dominiraju u trgovini, industrijskim politikama i klimatskoj tranziciji. Svjetska trgovinska organizacija – kulminacija globalnog upravljanja u doba hiperglobalizacije koje ostavljamo iza sebe – svedena je na neučinkovitog promatrača.

Za globalistički komentarijat to je očito loša vijest. Međutim, za globalno gospodarstvo posljedice su manje jasne i mogle bi biti blagotvorne. Zapravo, u svijetu u kojem su nacionalne vlade usredotočene na vlastito održivo blagostanje i socijalnu koheziju, globalno gospodarstvo trebalo bi biti sasvim u redu. Nakon pomnijeg ispitivanja, pokazalo se da ima znatno manje argumenata u korist globalnog gospodarskog upravljanja nego što se obično pretpostavlja. U velikoj većini slučajeva u kojima gospodarske politike stvaraju prekogranična prelijevanja, nacionalne vlade legitimno zadržavaju potpunu autonomiju, uz malo očite štete za svjetsko gospodarstvo.

Razmislite o vladi koja želi udvostručiti svoj proračun za tercijarno obrazovanje ili za osposobljavanje znanstvenika i inženjera. Treba li drugim vladama dopustiti da se protive i pozivaju na međunarodna pravila kako bi ograničile ili disciplinirale tu politiku? Čak bi i najtvrdokorniji globalisti to smatrali apsurdnom mogućnošću.

No, definitivno postoji prekogranično prelijevanje, a moglo bi biti i veliko: ako se ta politika provede, matična zemlja ojačat će svoju komparativnu prednost u robi koju proizvodi kvalificirana radna snaga, šteteći svojim konkurentima na globalnim tržištima. Budući da su prelijevanja toliko raširena i zato što se mnoge domene vladine politike prirodno smatraju “domaćim” (kao što pokazuje primjer obrazovanja), one nisu dobar vodič gdje bismo trebali tražiti globalnu suradnju.

Uvozne carine, subvencije i bezbroj drugih politika koje bi mogle smanjiti učinkovitost u savršenim tržišnim uvjetima mogu biti poželjne u drugim najboljim uvjetima u stvarnom svijetu – primjerice, za rješavanje regionalne nezaposlenosti ili tehnoloških vanjskih učinaka. Nije jasno da bi globalne birokracije bile bolje pozicionirane ili smatrane legitimnijima od tijela za nacionalne politike kako bi se utvrdila primjerenost takvih politika za domaće gospodarstvo. I, u svakom slučaju, ne bi li se demokracijama trebalo dopustiti da same griješe?

Klima globalno dobro

Što je s “klimatskim protekcionizmom”, ključnom suvremenom pitanju kad se radi o brigama zbog jednostranosti? Iako su zahtjevi SAD-a u pogledu lokalnog sadržaja proizvoda za zelene subvencije i carine EU na uvoz robe koja zagađuje okoliš izazvali ogorčenje trećih zemalja, takva je zabrinutost neosnovana. Klimatske promjene egzistencijalni su problem za svijet, a njihovo rješavanje istinsko je globalno javno dobro.

Sa stajališta globalnog upravljanja, bilo bi daleko gore kada bi se vodeće zemlje odlučile besplatno šlepati na tuđim politikama dekarbonizacije, ne poduzimajući i same mnogo za rješavanje klimatskih promjena. Iz različitih, uglavnom domaćih razloga, SAD i EU su poduzeli velike korake prema unaprjeđenju klimatske tranzicije. To je razlog za slavlje, a ne osudu, čak i ako su to učinili jednostrano i koristeći vrlo različite instrumente. Razumljiva je želja njihovih vlada da neke od prednosti zadrže kod kuće privilegiranjem konkurentnog položaja domaćih tvrtki – i mala cijena koju se isplati platiti za svjetsko gospodarstvo u cjelini.

Prevelika ograničenja autonomije nacionalnih politika također mogu dovesti do negativne reakcije na globalno gospodarstvo. Jedna od posljedica erozije nacionalnog suvereniteta pod hiperglobalizacijom bio je porast ekonomske tjeskobe i osjećaj gubitka kontrole među mnogim građanima. To su okolnosti koje pogoršavaju ksenofobiju i izvangrupno neprijateljstvo. Budući da je uvozna konkurencija potaknula gubitak radnih mjesta u mnogim zajednicama, birači su se okrenuli etnonacionalističkim, autoritarnim populistima.

Dakle, kada vlade slijede inkluzivnije gospodarske, socijalne i ekološke programe, one pružaju dodatnu korist svjetskom gospodarstvu. Dobro vođena gospodarstva u kojima je prosperitet široko podijeljen vjerojatnije će pozdraviti povećanu međunarodnu trgovinu, ulaganja i imigraciju. Kao što nas uči ekonomija, domaće gospodarstvo ubire najveći dio koristi od otvorenosti prema svjetskom gospodarstvu, pod uvjetom da su koristi ravnomjerno raspoređene. Kada zemlje pomažu sebi, pomažu i globalnom gospodarstvu.