Kada je 1951. osnovana Europska zajednica za ugljen i čelik (ECSC), djelovala je u bipolarnom svijetu koji je proizašao iz razarajućeg Drugog svjetskog rata. Jedni od glavnih ciljeva osnivanja u to vrijeme bili su mir i pomirenje, kroz poticanje gospodarske integracije i uspostavu zajedničkih institucija. To je Europu kroz desetljeća izgradilo u ekonomsku velesilu na svjetskoj pozornici, stvarajući najveće jedinstveno tržište na svijetu uz slobodno kretanje robe, usluga, kapitala i ljudi. Njena ekonomska snaga odražava se i danas i u sposobnosti da oblikuje globalne norme i standarde kroz trgovinske odnose. Time također globalno promiče vrijednosti ljudskih prava, zaštite okoliša, prava radnika i sigurnosti potrošača. Uz gospodarsku snagu, europski utjecaj u svijetu odražava se i kroz diplomaciju i tzv. soft power, primjerice različitim kulturnim razmjenama, projektima razvojne suradnje, međunarodnim forumima ili posredništvom u sukobima.

Međutim, povratkom rata na europski kontinent, sve asertivnijom prisutnošću Kine kao globalnog aktera, a dobrim dijelom i s financijskom, migracijskom i zdravstvenom krizom, intenzivirala su se pitanja o tome koliko je Europa suštinski otporna, relevantna i utjecajna. To se osobito odnosi na pitanje obrane i sigurnosti, ali sve više se preispituje oslanjamo li se previše na druge i u području proizvodnje hrane, poluvodiča, lijekova ili medicinske opreme. Ovisimo li u vrijeme globalnih neizvjesnosti pretjerano o neizvjesnim okolnostima i nepouzdanim globalnim akterima? Treba li i može li Europa intenzivirati napore prema većoj strateškoj autonomiji?

Ako želi ostati relevantna, Europska unija mora ne samo zadržati, već i osnažiti svoj utjecaj na međunarodnoj sceni, jačajući svoju tehnološku i gospodarsku konkurentnost, kao i obrambene sposobnosti. Stoga, u trenutnoj geopolitičkoj situaciji, imperativ su fokus na temeljna pitanja autonomije i sigurnosti, promišljeni odnosi prema ključnim globalnim akterima te pametna provedba zelene i digitalne tranzicije.

Narušena sigurnost Europe

Brutalna agresija Rusije na Ukrajinu nepovratno je obilježila Europu i sada već više od godinu dana oblikuje najvažniji kontekst u kojem Europska unija djeluje. Usprkos predviđanjima o brzom slomu ukrajinske obrane, ukrajinski narod, uz pomoć Zapada, razbija globalnu percepciju o ruskoj vojnoj moći koju je prije rata stvorila ruska propaganda. Ukrajina danas pokazuje ozbiljne vojne kapacitete, ali više od svega odvažnost u borbi za slobodu i opstojnost protiv protucivilizacijske agresije na svoju zemlju i mir. Istodobno, ovo je rat koji se uvelike dotiče cijele Europe, a njegov ishod će odrediti budućnost europskog kontinenta u godinama pred nama.

Zbog toga je jasno da Europa svoju sigurnost više neće moći uzimati zdravo za gotovo. Ono što se desetljećima uzimalo kao samorazumljivo, mir i blagostanje koji su uslijedili nakon Drugoga svjetskoga rata, danas su sve ugroženiji. Ono što se pak desetljećima u mnogim političkim krugovima uzimalo kao nezamislivo, konvencionalne sigurnosne ugroze, danas se više ne odbacuju tako olako. Izloženi smo i hibridnim nasrtajima, koji uključuju kibernetičke napade, korištenje energetske ucjene kao sredstvo rata, ali i besramnu instrumentalizaciju migranata u svrhu pritiska na europsku granicu. Europa mora ostati humana prema svima koji bježe od rata, ali i odlučna protiv svih zloupotreba koje žele destabilizirati Europu i ugroziti njene granice. Najradikalniji primjer takvog djelovanja bio je orkestrirani pritisak na granicu Bjelorusije i Poljske odnosno Litve u ljeto 2021., ali i drugi autokratski režimi u europskom susjedstvu pribjegavali su zloupotrebi migracijskih kretanja radi svojih geopolitičkih igara.

Važan dio stvaranja otpornije Europe odnosi se na jačanje europske obrambene industrije. Neki od načina kako se to nastoji postići je putem Europskog obrambenog fonda usmjerenog na zajedničke projekte u istraživanju i razvoju ili kroz zajedničku europsku nabavu (EDIRPA), na čemu radim kao izvjestitelj Odbora za proračune, kao i kroz ostale kasnije zakonodavne prijedloge Europske komisije. Ovo je područje iznimno važno za izbjegavanje dupliciranja i rascjepkanosti obrambenog sektora između država članica.

Uz obrambenu industriju, stratešku važnost imaju i ulaganja u područje poluvodičkih tehnologija. Više od 70 posto svih tvorničkih pogona čipova nalazi se u Aziji, što trenutno predstavlja znatan rizik u pogledu opskrbe. Tehnološka konkurentnost EU u području čipova ključna je za smanjivanje ranjivosti europskog tržišta na vanjske šokove. U pregovorima s Vijećem i Komisijom uspjeli smo osigurati proračun od 3.3 milijarde eura za poticaj proizvodnje, istraživanja i razvoja, usprkos nastojanjima Vijeća da se proračun značajno smanji. Na taj način osigurat će se temelji za buduću opskrbu čipovima i podržati inovacije ovog sektora u Europi.

Koncept postizanja strateške autonomije ne smije rezultirati samoizolacijom. Nema nacije u povijesti čovječanstva koja je dosegnula blagostanje protekcionističkim politikama. Takvi pokušaji bi bili štetni i za proizvođače i za potrošače. U užem smislu što odgovornijeg i učinkovitijeg oslanjanja na vlastite resurse, postizanje veće strateške autonomije je ključan strateški cilj.

Odnosi s ključnim akterima

U vrijeme kada elementi strateškog globalnog konflikta između Sjedinjenih Američkih Država i Kine postaju sve očitiji, za Europu je posebno bitno inteligentno definirati svoje odnose s ključnim globalnim akterima. U svjetlu velikih izazova s kojima se suočava suvremeni svijet, jačanje odnosa i suradnje između EU-a i SAD-a postaje sve važnije. Kao dugogodišnji strateški partneri, EU i SAD imaju duboke povijesne, političke i ekonomske poveznice. Međusobno su si najveći investitori i tržišta za investiranje. Tako se šest milijuna radnih mjesta izravno pripisuje transatlantskoj ekonomiji, ne računajući milijune drugih u povezanim izvoznim i proizvodnim industrijama. Takvo transatlantsko partnerstvo ima ključnu ulogu u održavanju globalne sigurnosti i prosperiteta. Zbog toga je važan što snažniji institucionalni dijalog, uključujući i susrete s američkim kolegama, kongresmenima, senatorima i predstavnicima izvršne vlasti, kao što je bio i nedavni posjet Odbora za građanske slobode, pravosuđe i unutarnje poslove Washingtonu na temu transatlantske suradnje u području sigurnosti ili susreti s predstavnicima startupova i digitalnih kompanija u Silicijskoj dolini u kojima sam imao priliku sudjelovati kao potpredsjednik Odbora za umjetnu inteligenciju.

Neki elementi nove američke politike nažalost predstavljaju i potencijalne izazove. Američki akt o smanjenju inflacije (IRA) je alat osmišljen za održivu ekonomsku transformaciju, poticanje investicija i velike subvencije za zelenu tranziciju američke industrizvorije. Većina tih pogodnosti, međutim, utemeljena je na tzv. “Buy American” konceptu zbog čega postoji ozbiljna opasnost da i globalne kompanije dio svoje proizvodnje iz Europe presele u Ameriku. Europska komisija odgovorila je na to Aktom o industriji s nultom neto stopom emisija kojim se nastoje dodatno poduprijeti inovacije i smanjiti administrativna opterećenja kod prelaska na čistu energiju. Istodobno, svima je jasno da trgovinski rat sa SAD-om ne može biti opcija i nije u europskom interesu.

Situacija s Kinom je složenija. Riječ je o jednom od najvažnijih odnosa koje EU ima u svijetu i zbog toga sam na početku mandata i postao članom Delegacije za odnose s Kinom. Kina je važan trgovinski partner koji pokriva 9% našeg izvoza i više od 20% uvoza robe, ali i o globalnom divu koji nije dio našeg kulturno-civilizacijskog kruga i koji ima radikalno različita poimanja o uređenju društva.

Svoj uspjeh Kina je započela ekonomskim reformama koje su 1970-ih zemlju otvorile prema politikama usmjerenim na tržište i strana ulaganja, što je rezultiralo rapidnim ekonomskim rastom i pozicioniralo Kinu kao ozbiljnog igrača u globalnoj ekonomiji. Danas su drugo najveće gospodarstvo na svijetu, predvodnik u mnogim naprednim tehnologijama, ali i rastući politički akter s utjecajem u globalnim institucijama i na svim kontinentima, osobito kroz Inicijativu Pojas i Put. Očito je da su posljednjih nekoliko godina odnosi EU i Kine postali udaljeniji i teži. Kina i u tijeku rata njeguje bliske odnose s Rusijom. Štoviše, produbljuju svoju suradnju. Europski odnos s Kinom nije binaran, nije crno-bijeli. Kao što je u više nedavnih govora istaknula i predsjednica Europske komisije, odvojiti se od Kine nije u interesu Europe. Umjesto toga treba se usredotočiti na smanjenje rizika u područjima u kojima trgovina i investicije predstavljaju rizike za našu gospodarsku i nacionalnu sigurnost. To pogotovo vrijedi za određene osjetljive tehnologije, robe dvostruke namjene ili investicije s neophodnim prijenosom tehnologije. U multipolarnom svijetu ne mogu se zanemariti niti odnosi s drugim rastućim akterima kao što je Indija, Latinska Amerika i Afrika.

Zelena i digitalna tranzicija

Ključna tema čitavog institucionalnog ciklusa europskih institucija (2019 – 2024) je Europski zeleni sporazum, plan transformacije Europske unije u globalnog lidera u borbi protiv klimatskih promjena, ali i čistih tehnologija i energije kojim bi se osigurala razina strateške neovisnosti. Postizanje klimatske neutralnosti do 2050. sa sobom nosi brojne gospodarske prilike koje omogućuje čista tehnologija, jedna od najbrže rastućih sektora ulaganja u Europi čija vrijednost u zadnjih par godina znatno raste. Međutim, jasno je i da postizanje ciljeva Zelenog plana neće biti lako jer podrazumijeva dubinsku transformaciju europskog gospodarstva i društva.

Provedba najambicioznije zamišljenog klimatskog zakonodavstva na svijetu oblikovat će živote svih Europljana, utječući, među ostalim, na aute koje vozimo, zgrade u kojima živimo, način na koji poslujemo, način na koji se grijemo, cijene, kao i putovanja avionom. Investicije povezane s prelaskom na zelenu tranziciju, uključujući, na primjer, bolju infrastrukturu javnog prijevoza ili bolju izolaciju zgrada, osim što se direktno dotiču klimatskih pitanja, nude brojne gospodarske prilike i pridonose nižim troškovima povezanim uz smanjenje potrošnje energije kroz povećanje energetske učinkovitosti. Velike strateške investicije u tom pogledu su i veća proizvodnja energije u Europi putem solara, vjetra, hidroenergije, geotermalnih izvora ili biomase.

Takva transformacija ne smije biti ishitrena, kao na primjer zabrana motora s unutarnjim izgaranjem u nerazumnim rokovima, već pravedna i promišljena. Mora voditi računa o našim pokretačima ekonomije – malim i srednjim poduzećima, ali i o najranjivijim članovima našeg društva kao što su obitelji s niskim i srednjim prihodima, osobito u ruralnim područjima. Trošak zelene tranzicije se ne smije prelomiti preko leđa građana slabije razvijenih država članica, vlasnika automobila ili poljoprivrednika.

Čist okoliš i sigurna, dostupna i priuštiva energija u našem svijetu znače i značit će državni razvoj i nacionalnu slobodu. Ovo pitanje davno je prestalo biti opcija, a postalo nužnost svake inteligentne nacije i slobodne civilizacije koja promišlja svoju budućnost. Istovremeno, odluke koje donosimo imaju i direktan utjecaj na mnoge druge aspekte ekonomije koje politika mora uzeti u obzir. Milijarde eura su na liniji, čitave nove industrije mogu biti kreirane, no mnoge mogu i nestati. Nedavno sam imao priliku obići tvornicu cementa Nexe Grupe u Našicama, gdje sam se upoznao s jednom od najvećih planiranih investicija u industriju u Hrvatskoj, projektom CONTESSA. Projekt je procijenjen na 400 milijuna eura i predstavlja prvo on-shore skladištenje ugljičnog dioksida u Europi. To je odličan primjer kako bi zelena tranzicija trebala funkcionirati ne samo na razini Hrvatske, nego cijele Europske unije, s brzim prihvaćanjem novih tehnologija i inovativnih metoda koja će uspjeti dekarbonizirati ovu industriju. Ulaganje u razvoj digitalnih tehnologija, kao i njihovo pametno reguliranje, neizbježan su iskorak prema konkurentnijoj i geopolitički relevantnijoj Europi. Samo osam od 200 najznačajnijih digitalnih kompanija u svijetu dolaze iz Europe. Za pozicioniranje Europe kao globalnog lidera u inovacijama i postavljanju međunarodnih standarda, bit će potrebno uskladiti naša ulaganja s onima koja imaju Kina i SAD, koji ulažu značajno više u istraživanje i razvoj digitalnih tehnologija. Za to sam se i snažno zalagao kao glavni pregovarač Parlamenta za europski proračun i potpredsjednik Odbora za umjetnu inteligenciju.

Strateški pravci za RH

U okolnostima velikog globalnog preslagivanja karata, kada se naša društva i gospodarstva mijenjaju nevjerojatnim intenzitetom i dubinom, i Hrvatskoj treba strateška vizija o temeljnim razvojnim pitanjima. Nasuprot svim onim floskulama da članstvo u Uniji rastače državnost – zadnjih 10 godina pokazuju upravo suprotno. Hrvatska je relevantnija no što je ikad bila u svojoj povijesti u ijednoj državnoj ili geopolitičkoj zajednici. To nije cilj sam po sebi nego instrument da osnažimo državu i ostvarimo bolji životni standard za hrvatske građane. Kao relativno mala zemlja, možemo biti poprilično fleksibilni, što je danas velika prednost za suočavanje s najvećim tehnološkim, demografskim, klimatskim i društvenim izazovima našeg vremena. U periodu zelene tranzicije, jasno je da će biti nemoguće obnovljivim izvorima energije nadoknaditi postojeću potražnju za energijom, no Hrvatska se nalazi u povoljnijoj situaciji u odnosu na većinu drugih država članica Europske unije zahvaljujući izgradnji strateški važnog LNG terminala na Krku. Obnovljive izvore energije će biti nužno nadomjestiti i nuklearnom energijom kao najčišćim, stalno dostupnim izvorom električne energije. Hrvatska ima polovicu vlasništva nad Nuklearnom elektranom Krško, a zainteresirana je i za izgradnju drugog bloka nuklearke. U geotermalnoj energiji imamo enorman potencijal, no on još uvijek ostaje nedovoljno iskorišten.

Imperativ za hrvatski razvoj u desetljeću pred nama biti će i brži razvoj visokih tehnologija i ubrzana digitalizacija usmjerena na gospodarstvo, uključujući i poljoprivredu. To nije samo tehnička prilika, već perspektivno tehničko rješenje za gospodarske i društvene izazove s kojima se suočavaju svi članovi našeg društva. Zato je iznimno važno da nitko ne ostane zapostavljen u njenom provođenju. U vrijeme kada digitalna ekonomija raste višestruko puta brže od ostatka gospodarstva, digitalizacija nije pitanje izbora nego nužnosti ako želimo biti gospodarski relevantni.

Pred našim se očima restrukturiraju odnosi i dinamika moći između igrača na međunarodnoj sceni. Boriti se sa svim navedenim izazovima lakše je kao dio zajednice od gotovo pola milijarde građana, s neizmjernom količinom know-how-a, znanjima, institucijama, procesima, tržištem i zajedničkim interesom. Za jednu, u svjetskim razmjerima relativno malu, državu poput Hrvatske, to je od nezaobilazne važnosti. Kao punopravna članica Hrvatska ima odgovornost, ali iznad svega brojne mogućnosti. Takve prednosti moraju osjetiti sve naše generacije u svim krajevima Hrvatske. Europska politika ispunjava svoj cilj samo ako je europski građani osjete u svom svakodnevnom životu, u svim lokalnim zajednicama. U tom cilju morat ćemo se osloniti prije svega na vlastito znanje, vlastite resurse i vlastitu okretnost.