Budući da Europa želi postati prvi na svijetu ugljično neutralan kontinent, mora postići istančanu ravnotežu. Može li Europska unija transformirati svoje gospodarstvo uz istodobno jačanje konkurentnosti? I može li postići te ciljeve zadržavajući svoj status oblikovateljice globalnih standarda i pridržavajući se svojih načela fiskalne odgovornosti?

Kina, carine, rat, SAD…

Odgovor na ova pitanja je glasno ne. Kompromisi su neizbježni, a utvrđivanje ustupaka potrebnih za postizanje prave ravnoteže moglo bi se pokazati većim izazovom nego što misle donositelji politika.

Kada je Europska unija predstavila svoj zeleni plan 2019., te se obvezala da će do 2050. postići ugljičnu neutralnost, njezin je primarni cilj bio ojačati Pariški klimatski sporazum iz 2015. i pomoći u ograničavanju emisija stakleničkih plinova. Međutim, donositelji politika imali su drugi, jasno definirani cilj: pretvoriti Europsku uniju u predvodnicu u zelenoj industriji. Zbog toga je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen opisala taj politički okvir kao europski “trenutak čovjeka na Mjesecu”.

Može se samo nagađati bi li Pariški sporazum propao bez predanosti Europe ugljičnoj neutralnosti. Unatoč tome, EU zaslužuje velike pohvale za osmišljavanje sveobuhvatnog zakonodavnog paketa u roku od nekoliko godina, što su mnogi smatrali nemogućim. Europski zeleni plan oslanja se na širok raspon alata, od propisa (poput zabrana prodaje novih automobila s unutarnjim izgaranjem nakon 2035.) do određivanja cijena ugljika (širenjem trgovanja kvotama emisija).

No, situacija se promijenila od 2019. godine. Prvo, Kina se nametnula kao globalni predvodnik u raznim zelenim tehnologijama, uključujući solarne panele i baterije za električna vozila (EV). Opseg i brzina kojom provodi zelenu industrijsku politiku možda su učvrstili njezinu komparativnu prednost.

Drugo, carine na kineski uvoz bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, koje su i dalje na snazi, rezultirale su trajnom štetom multilateralnom sustavu. Ukratko, Svjetska trgovinska organizacija sada je samo sjena nekadašnje sebe.

Treće, ruska invazija na Ukrajinu lišila je Europu neograničenog pristupa ruskom zemnom plinu, što joj je prethodno dalo prednost u globalnoj borbi za energetske resurse.

Naposljetku, Sjedinjene Američke Države pridružile su se globalnoj borbi protiv klimatskih promjena, premda na svoj način. Zakon o smanjenju inflacije, Bidenov zakon koji predstavlja preokret u području klime, isključuje određivanje cijena ugljika, ne ograničava subvencije i uvjetuje pristup tim subvencijama na temelju distorzivnih zahtjeva za lokalnim sadržajem. Zbog tih je značajki Zakon o smanjenju inflacije prekretnica, a dosljedna i pomno planirana strategija EU sve je ranjivija.

Žrtvovanje konkurentnosti

Unatoč tim izazovima Europska unija je i dalje nepokolebljiva u svojoj predanosti postizanju ugljične neutralnosti do 2050. Iako se nastoji pozicionirati kao globalni akter u zelenim industrijama u nastajanju, također je odlučna po pitanju poštivanja multilateralnih načela i pravila. Međutim, nova realnost uskoro bi mogla primorati EU na preispitivanje svojeg stajališta. S obzirom na značajan politički kapital koji je uložen u ostvarivanje ugljične neutralnosti, teško je zamisliti da se Unija eksplicitno odrekne toga. No, mogla bi se nastaviti pretvarati da radi na tome, ne ispuniti svoje ciljeve za 2030. godinu, a zatim postupno prihvatiti svoju novu poziciju sljedbenice, a ne vođe. Taj se scenarij čini sve vjerojatnijim jer Unija nije uspostavila mehanizme unutarnjeg upravljanja potrebne za osiguravanje usklađenosti država članica. Kako bi se smanjili troškovi postizanja ugljične neutralnosti, Europa bi mogla doći u iskušenje da žrtvuje svoju konkurentnost. Ako se kineska električna vozila pokažu pristupačnijima od onih proizvedenih u Europi, gorljivi zagovornici klime mogu se zalagati za kupnju kineskih automobila. Međutim, Europa si ne može priuštiti propuštanje prilike za revitalizaciju svoje autoindustrije. Čini se da je Europska unija od 2019. postala spremnija žrtvovati svoju globalnu ulogu oblikovateljice pravila i standarda u interesu jačanja svoje konkurentnosti. Međutim, predanost Unije globalnom poretku utemeljenom na pravilima dio je njezine DNK-a i nema zamjenu usporedive težine. Odricanjem od svoje uloge donositelja pravila, Europska unija mogla bi ubrzati propast multilateralizma. S obzirom na to da bi oslabljenoj Uniji nedostajala sredstva potrebna za spas postojećeg globalnog sustava, taj se ishod čini sve vjerojatnijim.

Najrazboritiji smjer bio bi da Unija ublaži fiskalna ograničenja kroz zelena izuzeća ili shemu zajedničkog duga, potpomognutu sporazumom o povećanju vlastitih sredstava. Doduše, takav potez riskirao bi izazivanje makroekonomske nestabilnosti. Ali to bi bilo manje štetno od žrtvovanja konkurentnosti ili dopuštanja da se raspadne multilateralni sustav. Suprotno onome što neki donositelji europskih politika mogu vjerovati, prijelaz na čistu energiju neće biti besplatan. Izbor s kojim se suočavaju jednostavan je: djelujte sada kako biste riješili te troškove ili platite mnogo višu cijenu kasnije.

*Autor je viši suradnik na institutu Bruegel u Bruxellesu, viši nerezidentni znanstveni suradnik na Institutu Peterson za međunarodnu ekonomiju te pročelnik katedre Tommaso Padoa-Schioppa na Europskom sveučilišnom institutu