Globalizacija spaja svijet kroz kretanje ljudi, stvari, ideja, novca i još mnogo toga. No, razgovor o globalizaciji izaziva sve veći razdor među ljudima, a oprečne procjene tog procesa sada dijele sam globalizirani svijet.

Dok zemlje sa srednjim dohotkom – tržišta u nastajanju – ostaju oduševljene iskorištavanjem globalnih tržišta i dinamikom potaknutom globalizacijom, i dok mnoge zemlje s niskim prihodima vide mogućnosti da novim tehnologijama lakše dođu do većeg prosperiteta, bogati svijet općenito je nezadovoljan stanjem stvari. U zrelim industrijskim društvima poput Sjedinjenih Američkih Država, sama ideja globalizacije nailazi na sumnju, ako ne i bijes. Imamo nove varijante stare mantre: zaustavite svijet – želim sići.

Fiksacija na br. 1

Ipak, uz svu svoju moć, retorika o globalnoj fragmentaciji ne odgovara stvarnosti. Koncept deglobalizacije može biti svugdje u političkom govoru, ali nije potkrijepljen statistikom. Ne samo da se svjetska trgovina i dalje širi, već je tako i s trgovinom između SAD-a i Kine. Internetske komunikacije i protok podataka i dalje eksponencijalno rastu i nakon pandemije ljudi se ponovno kreću preko granica.

Suvremene su rasprave tako zajedljive zbog nezadovoljstva bogatih zemalja. Dok privlačnost globalizacije blijedi, postaje primamljivije smatrati svjetsko gospodarstvo igrom nulte sume: ako vi pobjeđujete, ja moram gubiti; ali ako se pobrinem da gubiš, ja ću pobijediti. Stoga je američka strategija očuvati tehnološku nadmoć nad Kinom, prije svega lišavajući je najnaprednijih poluvodiča. Čak i globalno orijentirani intelektualci koji vole ideju natjecanja sada inzistiraju na tome da SAD može pobijediti u ovoj utrci.

Ipak, ta fiksacija na to da se bude “broj jedan” prirodno pokreće konfliktnu reakciju, posebno iz drugih velikih gospodarstava koja teže sustići i prestići SAD. Uvjerenje da će SAD učiniti sve da spriječi Kinu da postane broj jedan navodi Kinu da usvoji vlastitu retoriku nulte sume. Diplomati prestaju biti diplomatski i postaju glasni “Vučji ratnici”.

Štoviše, iako se Kina tradicionalno ne upušta u saveze, osjećaj da je ugrožena doveo ju je do njegovanja čvršćih veza s Rusijom, još jednom zemljom naoružanom nuklearnim oružjem s antizapadnim stavom. U sadašnjem kontekstu, bliži odnos s Rusijom izgleda kao moćan način za povećanje vlastite kineske kandidature za globalnu dominaciju.

Narativ o razdvajanju stvara jo-jo efekt u kojem se i SAD i Kina pokušavaju povući, da bi shvatili da su oboje još uvijek ovisni o globaliziranoj ekonomiji – i međusobno.

Indija, u međuvremenu, doživljava mekšu verziju iste tjeskobe. Iako Indijci cijene snagu svojih ekonomskih i osobnih veza s SAD-om i vide ih kao temelj za učinkovit razvoj, zabrinjavaju ih motivi Zapada.

Osveta kolonizatorima

U Indiji, kao i u većini drugih gospodarstava u nastajanju, ovaj pogled na svijet odražava antikolonijalizam (ili dekolonizaciju). Globalizacija postaje oblik osvete za zlouporabe carstva, a pokušaji bogatih bivših kolonijalnih sila da razdvoje ili zaustave globalizaciju smatraju se novim verzijama starog kolonijalnog ugnjetavanja. Borba za budućnost globalizacije sukob je oko povijesnih ostavština.

Neslaganje o tome je li globalizacija dobra ili loša znatno otežava upravljanje njome. Stare su institucije koje su trebale koordinirati politike pod pritiskom. Svjetska trgovinska organizacija osakaćena je prije više od deset godina neuspjehom kruga pregovora u Dohi kako bi se postiglo daljnje globalno ukidanje barijera trgovini, a onda je Donald Trump svojim agresivno nacionalističkim trgovinskim politikama utrljao više soli na ranu. Slično tome, iako su Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond još uvijek ključni, sada moraju surađivati s mnoštvom novih, manjih i usko usmjerenih suradničkih institucija.

Na prijelazu stoljeća političari i ekonomisti raspravljali su treba li se MMF ponovno osmisliti kao međunarodni zajmodavac u krajnjoj nuždi. Zatim je uslijedila financijska kriza 2008., kada se pozicionirao kao dio strukture koja se sastoji od regionalnih institucija i alternativa koje su razvile Kina i Europa. Upravljanje međunarodnim novcem odnosi se na koordinaciju sve gušće mreže regionalnih tijela. Ta zadaća zahtijeva učinkovitu komunikaciju, ali takav dijalog često je opstruiran i frustriran sporovima oko jezika i političke valencije globalizacije.

Postoji li izlaz iz slijepe ulice? Jedan od preduvjeta je da svi prepoznaju da kombinacija nove tehnologije i poboljšane međusobne povezanosti ima u osnovi nepoznate (a time i nekontrolirane) implikacije. Nitko nikada ne može točno predvidjeti koja će zemlja završiti kao broj jedan.

Povezani procesi globalizacije i tehničkih promjena lako mogu dovesti svijet u zamku. Ne samo da su ishodi neizvjesni, već je neizvjesnost paralizirajuća. Stoga je zadaća države pružiti određeno jamstvo. Što je učinkovitija u tome, to će biti manje razloga za sumnje, a svijet će manje biti podijeljen tjeskobom zbog “pobjede” i “gubitka”.