Diljem svijeta postoje približno 45.000 dionica koje kotiraju na burzi, ali procjenjuje se da postoji 3,3 milijuna indeksa, od kojih su mnogi povezani s nekom vrstom ETF-a ili ulaganja u indeksni fond. Ova zapanjujuća razlika odražava novu stvarnost ulaganja da su za mnoge ulagače sastavni dijelovi njihovih portfelja nositelji indeksa, a ne pojedinačne dionice.
Klasični indeksni fondovi sve su popularniji, a njima se pridružuju razni tematski ETF-ovi pružajući izloženost svemu, od umjetne inteligencije i robotike do koje preferiraju milenijalci i na “meme” dionice i društvenog sentimenta. Porast faktorskog ulaganja i pametnih beta strategija potaknuo je novu generaciju ETF proizvoda koji karakteriziraju sve veća “aktivnost” u pasivnim investicijskim strategijama.
Pronaći izvor alfe
Investicijske strategije dugo su predmet burnih rasprava financijskog tržišta. Tradicionalno, rasprava se vodila oko dva glavna pristupa – aktivne i pasivne investicijske strategije. Aktivna investicijska strategija svojim odabirom vrijednosnica nastoji “pobijediti” indeks, odnosno pronaći izvor alfe – mjere prekomjernog povrata. Aktivna investicijska strategija podrazumijeva naprednu analitiku vezano uz optimalni trenutak kupnje ili prodaje vrijednosnica. No s obzirom da su aktivni investicijski menadžeri ocjenjeni prema referentnoj vrijednosti ili indeksu, aktivna investicijska strategija počinje imati i pasivna obilježja.
S druge strane, pasivna investicijska strategija je ona koja “ulaže u indeks”, replicirajući sastav vrijednosnica koja čine indeks (stvarno ili sintetički). Pasivna investicijska strategija podrazumijeva tehnologiju koja omogućava slijeđenje indeksa, a to se može ulaganjem u indeksni fond, korištenjem robo-savjetnika. Tradicionalno, ulaganje u ETF-ove također se smatralo pasivnom strategijom ulaganja, no sve je više onih ETF-ova čija strategija više naginje aktivnoj, čime dihotomija ulagačkih strategija postaje zapravo kontinuum.
Mnogi ETF-ovi odlučuju se za pametne beta strategije čiji je cilj dobiti alfu, smanjiti rizik ili povećati diversifikaciju po cijeni nižoj od tradicionalnog aktivnog upravljanja i neznatno višoj od ulaganja u izravne indekse. Pametne beta strategije nastoje pasivno pratiti indekse, dok također razmatraju alternativne sheme ponderiranja kao što su volatilnost, likvidnost, kvaliteta, vrijednost, veličina i tržišni trenutak. Bilo klasična alfa, bilo pametna beta, nastoje iskoristiti superiornu informaciju i hipotezu učinkovitosti tržišta, ali na drugačiji način, gdje je ova potonja temeljena na pravilima.
Previše ‘crnih labudova’
Osnovna prednost aktivnog ulaganja je fleksibilnost koju pruža u uvjetima nestabilnih ili volatilnih tržišta. Samo u zadnjih par godina doživjeli smo više “crnih labudova” nego što je bilo tko mogao predvidjeti – od pandemije, energetske krize, rata u Ukrajini, povećanoj volatilnosti i padu mnogih vrijednosnica na burzama, inflaciji i rastu kamatnih stopa. No, ta fleksibilnost aktivne investicijske strategije dolazi uz cijenu veće naknade za upravljanjem, jer odluke investicijskih menadžera treba i platiti.
Osim većih naknada, aktivna investicijska strategija je i rizičnija. Kada su u pravu, ulagači koji slijede aktivnu investicijsku strategiju pobjeđuju na veliko. No također, na veliko i gube. Statistike pokazuju da samo 17% fond menadžera koji provode aktivnu investicijsku strategiju mogu u pet godina za redom pobijediti tržišni indeks s kojim se uspoređuju. U 20-godišnjem razdoblju, samo je 10% onih kojima to uspijeva.
Osnovna prednost pasivne investicijske strategije su niži troškovi. Ulaganje u pasivne investicijske fondove u prosjeku je imalo naknadu 0.06%, a u pasivne ETF-ove 0.18%. Kod onih najvećih fondova, naknada za upravljanje je još niža. Na dugi rok, pasivna investicijska strategija donosi veće povrate. Primjerice, tijekom 20-godišnjeg razdoblja 90% fond menadžera koji pasivno slijede indeks ostvarilo je bolje povrate od njihovih kolega koji aktivno ulažu. Ali tijekom trogodišnjeg razdoblja, rezultati su izjednačeni.
