Donositelji ekonomske politike širom svijeta bore se da zaustave sve veću nejednakost – trend koji ometa gospodarski rast, potiče izborne pobjede populista i ugrožava liberalnu demokraciju.

Stoga se uvelike i razumljivo strahovalo da će nekvalificirani radnici duboko patiti zbog krize uzrokovane bolešću COVID-19 i, u novije vrijeme, šoka cijena energije koji je uslijedio nakon ruske potpune invazije na Ukrajinu. No, u oba je slučaja utjecaj bio relativno benigni.

Cijene plina glavni problem
Nakon početnog pandemijskog šoka početkom 2020., gospodarstva i rast radnih mjesta snažno su se oporavili. Zahvaljujući snažnom oporavku, zajedno s dalekosežnim vladinim programima potpore, nejednakost dohotka pala je prema većini mjerila, posebno u Sjedinjenim Američkim Državama, zbog znatnih novčanih potpora kućanstvima, ali i diljem Europe, gdje je državna potpora dohotku bila umjerenija.

Međutim, prije potpunog oporavka od pandemije stigao je još jedan šok: Rusija je pokrenula potpunu invaziju na Ukrajinu, a cijene energenata su porasle. Ali nisu svi energetski šokovi jednaki.

Dok su ih u prošlosti uglavnom pokretale cijene sirove nafte – koje su dosegle vrhunac odmah nakon invazije, ali su sada u skladu s predratnim prosjekom – prirodni plin danas je glavni problem. Iako su cijene prirodnog plina pale s vrhunca nakon invazije u ljeto 2022., i dalje su 2-3 puta više od prosjeka prije 2021 To nije problem za SAD.

Naprotiv, kao (mali) neto izvoznik prirodnog plina, SAD je imao koristi od šoka cijena energije jer su se njegovi uvjeti trgovanja poboljšali (izvozne cijene porasle su za više od uvoznih cijena). Kao posljedica toga, zemlja, u cjelini, može više trošiti.

No, iako se SAD malo obogatio uslijed visokih cijena plina, Europa je postala znatno siromašnija. Budući da Europa uvozi većinu svog prirodnog plina, potrošači i tvrtke i dalje plaćaju energente znatno više nego prije rata, a uvjeti su se trgovanja u eurozoni pogoršali, što podrazumijeva gubitak prihoda od blizu 2% BDP-a.

Budući da rast plaća zaostaje za inflacijom, realne plaće naglo su pale u cijeloj Europi (ostale su otprilike konstantne u SAD-u), stvarajući dojam da se nejednakost povećala. Ali prosječne vrijednosti mogu zavarati.

Uostalom, rast plaća nije nužno dosljedan u svim dohodovnim skupinama, a stopa inflacije, mjerena indeksom potrošačkih cijena, ne odražava razlike u fluktuacijama troškova života diljem ljestvice raspodjele dohotka.

Kućanstva s nižim prihodima diljem i unutar zemalja obično troše veći dio svog budžeta na energente od kućanstava s visokim prihodima. U Rumunjskoj, jednoj od siromašnijih članica Europske unije, energenti i hrana čine 25 % svih izdataka za potrošnju, za razliku od 13 % u mnogo bogatijoj Njemačkoj.

Istodobno, donji kvintil raspodjele dohotka unutar Njemačke troši više na netransportne energente (8%) od gornjeg kvintila (5%). To znači da bi, kada cijene energenata porastu, službena stopa inflacije mogla podcijeniti mjeru u kojoj siromašnija kućanstva gube kupovnu moć.

Bogatiji gubili kupovnu moć
Međutim, druge sile mogle bi kompenzirati povećanje troškova za energiju. Primjerice, siromašnija kućanstva obično iznajmljuju, a ne posjeduju svoja prebivališta, a najamnine su se povećavale sporije od ukupne razine cijena.

Takvi učinci ne moraju nužno u potpunosti kompenzirati povećane cijene energenata. Ako se mjeri utjecaj inflacije na kućanstva na različitim razinama dohotka, prilagođen obrascima potrošnje njihove skupine, nailazimo na slučajeve gdje je efektivna stopa inflacije za kvantil s najnižim dohotkom nekoliko postotnih bodova viša nego za najbogatiji kvantil. Ovaj fenomen posebno je rasprostranjen u siromašnijim zemljama.

No ima i slučajeva u kojima su kućanstva s niskim prihodima pretrpjela manji gubitak kupovne moći od bogatijih kućanstava. Tako je u Njemačkoj, gdje je vlasništvo nad kućama rjeđe, i Francuskoj, gdje je cijena energenata ostala niska za kućanstva. Budući da te dvije zemlje čine znatan udio u gospodarstvu eurozone, prosječna je razlika između gubitaka kupovne moći između najbogatijih i najsiromašnijih kućanstava u eurozoni mala.

Štoviše, u SAD-u i nekim europskim zemljama plaće se brže povećavaju na dnu raspodjele dohotka – što se u SAD-u naziva “neočekivanom kompresijom plaća”. U Njemačkoj su plaće nekvalificiranih zaposlenika povećane za oko 8% tijekom prošle godine, dok su viši stručnjaci ili rukovoditelji osigurali povećanja u prosjeku manja od 2%.

Promatrači nisu u krivu kada ističu teškoće koje su pandemija i rat u Ukrajini prouzročili mnogim siromašnijim zemljama i kućanstvima, od kojih su se neka ove zime borila da se ugriju. Međutim, prosječne brojke i opći izvještaji ne uzimaju u obzir važne razlike među dohodovnim skupinama, između ostalog nerazmjerno povećanje prihoda onima na dnu ljestvice raspodjele dohotka. 

© Project Syndicate 2023.