Dva suprotstavljena programa trenutno se natječu za oblikovanje unutarnje i vanjske ekonomske politike Sjedinjenih Američkih Država.

Jedan je okrenut prema unutra, s naglaskom na stvaranju uključivog, otpornog, prosperitetnog i održivog američkog gospodarstva.

Drugi se usredotočuje na geopolitiku i na održavanje američkog primata nad Kinom. Budućnost svjetskog gospodarstva ovisi o ishodu ovog sukoba i mogu li ti suprotstavljeni prioriteti koegzistirati.

Administracija američkog predsjednika Joea Bidena predstavlja radikalan odmak od prethodnih demokratskih administracija, provodeći ambicioznu industrijsku politiku za oživljavanje domaće proizvodnje i olakšavanje zelene tranzicije.

Također je zauzela oštriji stav prema Kini od bilo koje prethodne administracije, uključujući onu bivšeg predsjednika Donalda Trumpa, tretirajući kineski režim kao protivnika i namećući kontrolu izvoza i ulaganja u najvažnije tehnologije.

Vanjska politika srednje klase
Međutim, nedavne izjave američke ministrice financija Janet Yellen i savjetnika za nacionalnu sigurnost Jakea Sullivana pokazuju kako vlada sada poduzima korake na rješavanju tog pitanja, što potencijalno upućuje na pojavu novog washingtonskog konsenzusa.

Sullivan je u svojim opaskama iznio pet stupova međunarodnog gospodarskog programa administracije, koju je nazvao “vanjskom politikom srednje klase”. Prvi stup je “moderna američka industrijska strategija” čiji je cilj katalizirati privatna ulaganja u sektore koji se smatraju ključnim za prosperitet i sigurnost SAD-a.

Drugi uključuje suradnju s drugim razvijenim demokracijama i zemljama u razvoju kako bi se osiguralo da američki saveznici usvoje slične politike za poboljšanje “kapaciteta, otpornosti i uključivosti”.

Treće, SAD će se odmaknuti od tradicionalnih trgovinskih sporazuma koji se usredotočuju na pristup tržištu i prihvaćaju “nova međunarodna gospodarska partnerstva” koja se bave globalnim izazovima kao što su klimatske promjene, digitalna sigurnost, otvaranje radnih mjesta i natjecanje u porezu na dobit. A SAD će nastojati generirati bilijune dolara ulaganja u gospodarstva u nastajanju i pružiti pomoć zemljama koje se suočavaju s poteškoćama u dugovima.

Iako svako od tih područja predstavlja jedinstvene izazove, neka su posebno sporna, jer druge zemlje neke politike, poput zahtjeva administracije “kupujmo američko”, smatraju protekcionističkim.

Međutim, Sullivanov peti stup, koji se usredotočuje na “zaštitu naših temeljnih tehnologija”, mogao bi imati najveći utjecaj na budućnost globalnog gospodarstva. Opsežne kontrole izvoza Bidenove administracije, osmišljene kako bi spriječile Kinu da pristupi naprednim poluvodičima, najeksplicitnija su manifestacija ovog stupa. A administracija navodno planira dodatna ograničenja američkih ulaganja u kineske tehnološke tvrtke, posebice u strateški važnim sektorima poput mikročipova.

Važna pitanja bez odgovora
Kineski dužnosnici, uključujući predsjednika Xi Jinpinga, optužili su SAD za nametanje “tehnološke blokade” zemlji. Kolumnist Financial Timesa Edward Luce slaže se: izolacijom kineskog tehnološkog sektora, SAD sudjeluje u “potpunom gospodarskom ratu”.

Ali Sullivan je ponudio drukčiju perspektivu. Uspoređujući politiku s “malim dvorištem i visokom ogradom”, opisao je mjere administracije kao “pažljivo prilagođena ograničenja” motivirana zabrinutostima za nacionalnu sigurnost i usmjerena na “tanku krišku” naprednih tehnologija.

Ministrica Yellen ustvrdila je da je cilj kontrole izvoza rješavanje pitanja nacionalne sigurnosti i ostat će u “uskom području primjene i ciljane”.

Naglasila je da SAD ne pokušava potkopati gospodarski rast Kine i tehnološku modernizaciju. Pojašnjenja koja su ponudili Sullivan i Yellen ukazuju na to da administracija razumije rizike uvođenja preširokih trgovinskih i investicijskih ograničenja u ime nacionalne sigurnosti. Takve mjere naštetit će globalnom gospodarstvu i vjerojatno se obiti o glavu provocirajući Kinu na odmazdu.

Stabilan globalni poredak počiva na normama i praksama kojima se priznaje pravo svake zemlje da zaštiti svoje nacionalne interese. On također iziskuje običajnu praksu kako bi se pobrinulo da je obrana tih interesa dobro kalibrirana i da ne šteti drugim zemljama.

Postizanje toga može biti izazov, ali nije nemoguće. Kao što smo Stephen Walt i ja tvrdili, takva samonametnuta ograničenja prihvatljivih politika mogla bi pomoći u sprječavanju eskalacije, pa čak i izazivanju zamjerki s druge strane.

Nedavne izjave Yellen i Sullivana upućuju na to da će se vanjska ekonomska politika Bidenove administracije uskladiti s tim načelima. Ali neka važna pitanja ostaju neodgovorena. Primjerice, jesu li kontrole izvoza naprednih čipova bile dobro kalibrirane ili su otišle predaleko u sabotaži kineskih tehnoloških kapaciteta bez dovoljne koristi za nacionalnu sigurnost SAD-a?

Je li SAD spreman prihvatiti multipolarni svjetski poredak u kojem Kina ima moć oblikovati regionalno i globalno donošenje pravila? Ili je administracija još uvijek predana održavanju američkog primata, na što upućuje Bidenova strategija nacionalne sigurnosti?