Donosimo neke naglaske iz intervjua Harolda Jamesa za Project Syndicat.

… Razmišljajući o stabilizaciji nakon sukoba, moramo razmotriti to područje u cjelini. Ukrajina ima male šanse za postizanje gospodarskog (i demokratskog) razvoja s ljutitim i osvetoljubivim prvim susjedom koji širi dezinformacije i njeguje nezadovoljstvo i nasilje.

Cijene – ključni signali
Zapravo, sve dok se na putinizam gleda kao na održivu alternativu liberalizmu i demokraciji, to će biti destabilizirajuće za cijeli svijet. Postoji nada da će Rusi uvidjeti da je taktika Vladimira Putina – od korištenja sukoba za stabilizaciju domaće politike do naglaska na proizvodnji ugljikovodika i izvozu kao ključu gospodarskog razvoja – žalosno promašena.

Shvatit će da njegove vojne avanture, od Gruzije preko Sirije do Ukrajine, nisu samo nehumane; one Rusiju skupo koštaju. I zaključit će da stari autoritarni model treba zamijeniti uravnoteženim pristupom gospodarstvu i društvu. Ako želimo da Rusi odbace putinizam, moraju smatrati Putina problemom, a ne štitom koji ih brani od agresivnog i nametljivog Zapada.

… Cijene su ključni signali koji oblikuju ponašanje. Ako su preniske ili čak potpuno odsutne, dolazi do prekomjerne potrošnje. Ako su previsoke, ometaju gospodarski razvoj. Potencijalno pogrešna signalizacija – primjerice, internet i društvene mreže za koje pretpostavljamo da su besplatni ili jeftina odjeća koja ne odražava vanjske učinke (posebno ekološke troškove proizvodnje) – može rezultirati ogromnim troškovima i društvenim gubicima.

Politika može pomoći ukidanjem neprimjerenih subvencija, usklađivanjem poreznih stopa (primjerice, izjednačavanjem nameta na zrakoplovno gorivo i druga goriva) ili razdvajanjem “paketa” roba ili usluga čije cijene dovode potrošače u zabludu.

Poznati slučaj iz kojeg se može puno toga naučiti jest Direktiva Europske unije o tržištu financijskih instrumenata iz 2014., poznatija kao MiFID 2, kojom se od investicijskih društava zahtijeva da klijentima objave pružaju li se njihovi investicijski savjeti na neovisnoj osnovi.

Direktivom MiFID 2 također se zahtijeva da poduzeća koja nude paket proizvoda ili usluga objave troškove i naknade za svaku komponentu. Ovaj pomak u propisima još nije počeo utjecati na obične ljude.

Teža, ali u konačnici nužna zadaća mogla bi biti pobrinuti se da potrošači budu nagrađeni u gotovini za oglase koje pregledavaju i više za one koje kliknu, kao i da imaju (kao što je slučaj s nekim web stranicama) mogućnost plaćanja pristupa platformama bez oglasa. Cijene bi u ovom slučaju potrošačima donijele bilancu koristi, ali i troškova, kao posljedicu njihovih postupaka. Oni bi tako doista mogli vidjeti komercijalnu logiku korištenja interneta.

… Više cijene koje su uslijedile nakon pandemije, a kasnije i invazije na Ukrajinu, potrebne da potaknu na manju potrošnju oskudne robe (poput goriva). Ta je reakcija ključna i za dugoročniji prijelaz na gospodarstvo s niskom razinom emisija ugljika.

Učenje pogrešnih lekcija
Očito su postojali argumenti za određenu naknadu za privremeno izgubljene prihode, a države imaju dobro poznatu odgovornost za pružanje osiguranja. Potrošače s nižim primanjima zaista treba podržati kako bi mogli obaviti potrebna putovanja i platiti grijanje.

Međutim, načelo univerzalne potpore bilo je pretjerano, a poticaji velikih razmjera koji su ponuđeni pogoršali su nestašice jer su ljudi požurili kupiti robu široke potrošnje – posebno elektroniku, od prijenosnih računala (za rad od kuće) do složene medicinske opreme – koja je bila oskudna.

Dugoročno, nisam posebno zabrinut zbog kratkog i naglog porasta inflacije. Već vidimo pad ukupne inflacije u mnogim razvijenim gospodarstvima. Ponekad su povećanja cijena mehanizam koji pokazuje da su se relativne cijene promijenile.

A promjene relativnih cijena upravo su ono što stvara poticaje koji mijenjaju strukturu proizvodnje i potiču inovacije. Kao što je povijesno iskustvo pokazalo, možda čak možemo očekivati porast produktivnosti nakon šoka u opskrbi.

… Upečatljiva značajka financijske krize 2008. bila je da se, prvi put nakon dugo vremena, ponavljanje Velike ekonomske krize činilo mogućim. I Keynesove i Friedmanove preporuke bile su vrlo prikladne u rješavanju krize 2008.

Tu je stvarno naučena prava lekcija iz prethodne krize, ali ponekad naučimo i pogrešne lekcije. Oba mehanizma – stabilizacija fiskalne potražnje i sprječavanje kolapsa ponude novca – izgledala su prelako, preočito dostupna kao rješenja.

Uglavnom su pogrešno usmjerena kao reakcija na negativni šok opskrbe izazvan pandemijom korone. Osobito je monetarni poticaj potaknuo nagli porast cijena imovine, što je pogoršalo nejednakost. Sada, imamo prilično drukčiji skup problema, a rješenja posljednje krize upravo su pogrešan način da ih riješimo.

Stoga, potrebno je više mikroekonomske analize – više korištenja velikih podataka u stilu harvardskog ekonomista Raja Chettyja – ako se želimo uhvatiti u koštac s društvenim problemima, posebno nejednakošću, koji pokreću i unutarnje političke napetosti i sve očitije geopolitičke pukotine.

* © Project Syndicate 2023.