Da Hrvatsku nisu primili 2013. godine u Europsku uniju, danas bismo imali dvije mogućnosti

Autor: Ines Sabalić , 09. svibanj 2023. u 11:34
Foto: Marko Lukunic/PIXSELL

A pravosuđe! Bili smo se  iscrpli na Gotovini i Haškom tribunalu, pa su nam pustili ovaj naš pravosudni sistem,  debelo su nam gledali kroz prste. Mi smo mislili da smo dobili igru, a ostali smo s klimavim pravosudnim sistemom.

Da Hrvatsku nisu primili 2013. godine u Europsku uniju, danas bismo imali dvije mogućnosti: ili bismo bili kao Švicarska, ili bismo bili kao ostatak regije.

Da smo mogli biti Švicarska, to bismo postali. Sreća je da smo u EU, sreća, makar, kad se sve zbroji i neka vrsta pameti, jer je za hrvatsko društvo samorazumljivo da smo dio Europe, i imali smo, iako nesavršene, i lidere koji su  u tom pravcu djelovali.

A da nismo u EU! Od bivših jugoslavenskih republika najnaprednija je Crna Gora, a nije niti blizu članstva. Za njih je put prema EU-u sličan paradoksu Ahileja i kornjače. Ahilej, jer se njegov put opetovano fragmentizira, nikad neće stići kornjaču koja bez zastajkivanja ide svojim putem.

Da nismo već unutra, sad bi nam, u ovom trenutku kontinetalne političke krize iz Bruxellesa sjeckali stazu tako da bismo bili gdje i Crna Gora. Nigdje.

Ili, stalno je ponavljana slika vlaka, kompozicije balkanske regije, svi zajedno za Bruxelles. Nebrojena su bila uvjeravanja – morate zajedno, morate zajedno, morate pričekati druge, pogotovo Srbiju. A kakva je to bila kompozicija prema Bruxellesu –  slika raspadnute kompozicije kao da ju nacrtao genijalni satiričar Dubravko Mataković – padaju šarafi, vire sajle, razbijeni farovi, krovovi vagona prokišnjavaju. To je bila balkanska kompozicija, nažalost. Jedini način bio je, po receptu Slovenije, da se odvojimo od ostalih i krenemo sami.

Naše primanje u EU godine 2013. već je bilo na rubu da bude fatalno kasno, jer su ostale istočnoeuropske zemlje primljene 2004. I dan danas osjećamo posljedice tog kašnjenja, jer ga je objektivno teško nadoknaditi.

Zašto je danas važno što je bilo prije deset godina?

Zato jer su se čak dva zajednička proračuna EU-a kreirala i definirala prema potrebama novih članica što su ušle 2004. Krajem prvog sedmogodišnjeg proračuna, ili tzv financijske perspektive, a u idealnim geopolitičkim okolnostima, te su zemlje već uhvatile zamah. To znači da su u hodu obrazovali stručnjake za povlačenje sredstava iz za njih po njihovim potrebama, dizajniranih fondova i programa. Dat ću primjer. Zašto Grad Zagreb nije, od 2013, kad smo primljeni, obnovio fasade ili infrastrukturu na račun Bruxellesa kao što su to učinili baš svi drugi istočnoeuropski glavni i sporedni gradovi, od Varšave preko Temišvara do Rige i Vilniusa, uzduž i poprijeko.

Pa zato jer kad je Hrvatska ušla, tih programa više nije bilo!!! Istočnoeuropske zemlje koje su ih koristile su ih iskoristile, a nastupila je nova “financijska perspektiva”, nova budžetska filozofija, a mi smo upali na njen kraj. Još smo dvije godine koristili i predpristupne fondove.

Nelagodno je danas spominjati, ali  Ivana Maletić, daleko najbolja među HDZ-vim kadrovima što se tiče stručnosti i radišnosti i dubinskog poznavanja materije, ostavila je odličnu pripremu Milanovićevoj vladi i novom ministru. Ali Branko Grčić, odličan profesor i dobar čovjek. nije bio podjednako spretan u operativi, pa što je našao okrenuo je naglavce i smotao u neku gvalju, čije je raspetljavanje trajalo skoro tri godine. Nijedan naknadni ministar nije bio dovoljno dobar, i velika je šteta što Ivana Maletić nije vodila taj posao.

Iako je dugo bila u pregovorima, Hrvatska je ionako ušla u EU  tek djelomično pripremljena.

Čak da se Ante Gotovina, umjesto da bježi, predao, ušli bismo u EU znatno ranije. Tko zna što bi bilo i kako bi se to refektiralo na društvo.

Spor oko Piranskog zaljeva zaustavio nas je na godinu dana, Gotovina pune četiri. Protivno našem dojmu, nismo bili posebno dobri učenici. Teško nas se primalo novo. Bili smo i prilično umišljeni da sve znamo, ali to nije odgovaralo stvarnosti.

One zemlje koje su shvatile prizemni i ključni smisao prilagodbe Europi –  a to je da se može maksimalno poboljšati javna uprava tako da peti činovnik iz odjela nekog ministarstva može ravnopravno i kompetentno razgovarati s petim činovnikom bilo koje  zemlje EU-a uređene javne uprave – te su zemlje, npr. Balti i Poljaci, i Česi, jako napredovali.

Prema mnogim razgovorima koje sam u Bruxellesu do njegove smrti 2005. godine vodila s Jankom Vranyzanyjem Dobrinovićem, izvanredno umreženim hrvatskim veleposlanikom, šef Europske komisije, francuski socijalist Jacques Delors, ponudio je Hrvatskoj da se i njoj, kao i Sloveniji, omogući kandidatura i to iako je dio zemlje bio okupiran. I mi smo mogli biti dio vala ulaska 2004. godine, ili možda malo poslije, godine 2007., kad su se primale Bugarska i Rumunjska.

No, Franjo Tuđman odlučio se na podršku cijepanju Bosne i Hercegovine.

Iz Bruxellesa, Jacques Delors je poručio: povucite se, inače ništa od kandidature.

Nije se povukao, i Bruxelles je ukinuo program PHARE pomoć Hrvatskoj, program  koji nije bio samo financijska podrška, nego i političko obećanje.

-Predsjedniče, ali Europa! rekao je Vranizany.

-To ostavljam onom poslije mene.

Ivica Račan, na kojeg je mislio, bio je sapet zahtjevima glavne haške tužiteljice Carle del Ponte, iako je bio posve opredijeljen za članstvo u EU-u i NATO-u.

Ivo Sanader nastavio je još jače tim kursom,  a u tome je bio sinhroniziran s generalnim osjećajem u društvu, pa zato nitko nije protestirao kad je generale izručio u Haag, a niti kad je uhapšen Ante Gotovina.

Ono što Ivo Sanader nije dobro napravio, jest da nije ozbiljno shvatio prilagodbu najboljim europskim zemljama. Primjer: Brodogradnja bila među zadnjim zatvorenim poglavljima, i imali smo osjećaj da nas u Bruxellesu nepravedno zaustavljaju i gnjave sitnicama. Ali, to nije bio slučaj, niti najmanje!

Direktor ureda Europske komisije koji je vodio taj dio pregovora, već iznerviran od primjedbi da namjerno koče Hrvatsku, pokazao mi je dokumente hrvatske strane o sektoru brodogradnje.

Umjesto desetak stranica zgusnutog i smislenog teksta u Komisiji su dobili debelo isprintanih 200 irelevantnih stranica. Prenosim viđeno na svoje oči, materijal je počinjao pjesničkim opisom hrvatske obale i mora od stoljeća sedmog. Školski sastavak, a ne dokument koji Vlada jedne zemlje šalje u Bruxelles o svom bitno sektoru. To je svjedočilo o tome kako su kadrovi u ministarstvu koji su oblikovali još uvijek, nakon godina prilagodbe i pregovora bili beznadni. Nisu svi, svugdje ima nekoliko sjajnih ljudi, ali zavisi tko dobije zadatak.

Nebrojene preinake koje je Komisija tražila od Zagreba nisu bile zafrkavanje, nego pokušaj da se Hrvatska navede na to da konačno artikulira svoj stav. Naše nerazumijevanje bilo je šokantno.

Ovako mi je rekao jedan od tadašnjih direktora, a ako nama novinarima, vjerojatno pet put više političarima: Što je vama Hrvatima važno? Recite jedan priroitet, dva, maksimalno tri cilja! Ne pedeset. Za što ćete se boriti? Je li to brodogradnja, je li ribarstvo, je li poljoprivreda, je li neka industrija, što, koji sektor! Koja vam je vizija, gdje želite biti za deset godina? Za dvadeset?

Ali, takve odluke Sanaderova vlada nije znala donijeti, a Europska komisija je na kraju, iscrpljena, popustila i pustila nas. I to su začeci problema koji danas imamo s brodogradnjom.

A pravosuđe! Bili smo se  iscrpli na Gotovini i Haškom tribunalu, pa su nam pustili ovaj naš pravosudni sistem,  debelo su nam gledali kroz prste. Mi smo mislili da smo dobili igru, a ostali smo s klimavim pravosudnim sistemom.

Slabi pregovori tada, rezultirali su nedovoljno dobrim institucijama, prvenstveno pravosuđem, sada. Slovaci su, primjerice, slali svoje suce na dobre sudove u Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji, Nizozemskoj da vide kako funkcionira uređeni sustav.

Drugi dan nakon svečanog primanja u EU, Zoran Milanović izazvao je skandal opiranjem uhićenju Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, temeljem europskog uhidbenog naloga. Nije razumio, čuo je da je tako, ali nije dubinski shvatio da je europski uhidbeni nalog jedna od velikih strukturnih poveznica Unije. Nije shvatio filozofiju tog instrumenta, kakva se mreža međuzavisnosti – a to je Europa, ta međuzavisnost – podrazumijeva u tom instrumentu. Zato se iz Bruxellesa na tom inzistiralo. Postavljeno pitanje na koje se Milanović uzjogonio bilo je: Razumiješ li u čemu je bit? Razumiješ li kad se obavežeš da moraš poštivati dogovor? Razumiješ li da si osramotio i nas i sebe? Razumiješ li da si se ponio antieuropski?

To nas je ponovo na par godina unazadilo, jer je najvažnija moneta i valuta u Bruxellesu postojanost, stabilnost, to da neki unutra mogu u neke imati povjerenje. To rađa ugled, a ugled rađa utjecaj, a utjecaj te posjeda za najbolje stolove, gdje se dijele najbolje karte, figurativno rečeno. Pod ruku s tim da smo stigli na kraj financijske perspektive, da je u tom ministarstvu u Hrvatskoj bio tihi kaos, i da je eksplodirala kriza 2008, prvih nekoliko godina, zbog tog ispada s najvišeg mjesta u Hrvatskoj, nije bilo entuzijazma oko nas, a da je bilo, i nama bi bilo bolje.

Bolje razdoblje počelo je kad su se promijenile garniture, dakle s Plenkovićem, koji posve razumije Uniju u cjelini i u detalju. (On nije jedini takav premijer. Marcon, na primjer, zna sve, ali sve drži u glavi, gdje god da probušiš, pripremljen je. To znamo iz zapisnika koji se vode na velikim sastancima. Talijan Monti je bio takav. U Bruxellesu se vode ozbiljni poslovi.)

Schengen i euro rezultat je velikog i stalnog napora. Što se tiče Schengena, sve su vlade od primanja u EU bile angažirane, sve su shvaćale zašto je važno ući, ali je činjenica da je za finiširati taj posao, trebao jako velik politički napor.

Predsjednik Vlade ima pravo: Hrvatska je, deset godina nakon članstva u najboljem društvu. U redu, nismo isto što i Finska ili Danska, ali bome smo daleko od onih koji nisu imali sreće preskočiti ovamo. Oko Ukrajine, Vlada se postavila jedino kako je mogla, a ujedno pametno. Oni u EU koji soliraju oko Ukrajine, već su sad luzeri.

Dakako, Plenković nije jedini hrvatski političar koji jako dobro poznaje EU. Tonino Picula i Biljana Borzan, također su izvrsni, ali pasivni u domaćoj politici.

So far, so good: Kad čovjek pogleda što je moglo biti, i što je bilo prije deset godina, itekako – napredovali smo, sačuvali vrlo diverzificiranu političku scenu, politika nije ubijena, nije mlitava, imamo jako civilno društvo, za sad nema opasnih političkih ekstrema, građanima autentično smeta govor mržnje, mediji su jaki i kritični, a sačuvan je i osjećaj zajednice.  Skoro sve, osim pravosuđa, bolje ili lošije funckionira, ali funkcionira. (Osim pravosuđa).

E, sad, što dalje? Tko je u stanju artikulirati viziju, motivirati narod i osigurati da se vizija provede. Što narednih deset godina?

 

Komentari (4)
Pogledajte sve

Dobre ceste. Predobre..😁😁😁.

 

Kaže se otan, i nema

 

Malo je vjerojatno da bi izvan EU Hrvatska postala Švicarska. Ulazak u EU i NATO je ponajbolja opcija za državu naše veličine.

manje-vise dobar tekst, odnosno dobar pregled ucinjenog

Bili smo među vodećim zemljama u industriji ,građevinarstvu ,fakulteti među naj boljima ,zdravstvo a onda su nas opljačkali uništili sve a onda da bi se režim održao još koju godinu prodali su nas za šaku para sad smo robovi bjelosvjetske mafije to je činjenica

New Report

Close