Dugoočekivani Zakon o osobnoj asistenciji trebao bi stupiti na snagu prvog srpnja ove godine. Nacrt njegova prijedloga Vlada je prihvatila krajem ožujka te ga je ministar Marin Piletić nekoliko dana kasnije predstavio u Saboru.

Tom prigodom istaknuo je da se njime po prvi puta u Hrvatskoj uspostavlja normativni okvir usluge osobne asistencije koja postaje socijalna usluga, a kojom će se osigurati pomoć osobama s invaliditetom u svakodnevnim aktivnostima.

Dodao je kako je cilj donošenja Zakona da se osobama s invaliditetom osigurati veći stupanj socijalne uključenosti i prevenira njihova institucionalizacija te da se planira povećanje korisnika usluge osobne asistencije s četiri tisuće na 14 tisuća korisnika.

Ima mjesta za poboljšanje
“Osigurana sredstva na godišnjoj razini iznose više od 155 milijuna eura, što je 7,8 puta više sredstava u odnosu na prethodna razdoblja. Zakonom će se jasno definirati uvjeti po kojima se može pružati pojedina usluga, a osigurava se održivost usluga kontinuiranim povećanjem financijskih sredstava u Državnom proračunu”, istaknuo je ministar.

Da je Prijedlog zakona o osobnoj asistenciji korak naprijed u odnosu na način na koji se osobna asistencija projektno osiguravala godinama, slaže se i pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak. Ona ističe kako je najvažnija promjena koju zakon donosi predviđeno povećanje broja korisnika koji će biti obuhvaćeni ovom uslugom što za sve korisnike ove usluge primarno znači sigurnost.

“Na prvotni Prijedlog zakona imali smo primjedbe, a tijekom javnog savjetovanja i nakon stručnih rasprava s predstavnicima udruga osoba s invaliditetom i predlagateljem uputili smo konkretne prijedloge za izmjene i dopune pojedinih odredbi. Mada su neki od naših prijedloga usvojeni, smatramo da se pojedine odredbe ovog zakona mogu poboljšati i doraditi te smo ponovno uputili one prijedloge za koje smatramo da su od životne važnosti za one osobe s najtežim stupnjevima invaliditeta pa vjerujemo da će biti usvojene.

Nesporno je da Prijedlog zakona o osobnoj asistenciji predstavlja iskorak u ispunjavanju obveze države za osiguravanjem prava osoba s invaliditetom iz čl. 19 UN – Prava na neovisno življenje i uključenost u zajednicu i svakako predstavlja osnovu za uređenje cjelovite podrške osobama s invaliditetom u svim područjima života”, kaže pravobraniteljica ali napominje kako Prijedlog zakona raspon satnice usluge definira na bazi stupnja težine invaliditeta-oštećenja funkcionalnih sposobnosti prema propisima vještačenja, a konkretna razrada opsega usluge bazira se pretežito na Barthelovom indeksu koji je neprikladan instrument za utvrđivanje potreba za pomoći za osobe s različitim vrstama invaliditetom.

“Sadržaj aktivnosti koje obuhvaća ova usluga trebalo bi dopuniti aktivnostima specifičnima za osobe s mentalnim i intelektualnim oštećenjima. Svakako bi trebalo ujednačiti kriterije u pogledu određivanja satnice. Naime, osobe s nevidljivim invaliditetom (intelektualna i mentalna oštećenja) ne mogu zbog zakonskih ograničenja ostvariti pravo na status roditelja njegovatelja, a prema prijedlogu ZOA limitirana satnica za dobivanje osobnog asistenta neće biti u mnogim slučajevima dostatna podrška koja im je potrebna.

Stoga su zbog nejednakih kriterija diskriminirani u ostvarivanju prava na život u zajednici. Ne treba zaboraviti da su upravo ove osobe najbrojnija kategorija smještenih u ustanovama pa je i njima je potreban osobni asistent u opsegu koji odgovara njihovim individualnim potrebama kako bi mogle nastaviti živjeti u svom domu i životom na koji su navikli”, smatra Anka Slonjšak i dodaje kako je svjesna da ovaj zakon neće pokriti sve kompleksne potrebe osoba s invaliditetom i da ne može nadomjestiti manjak onih usluga kojih u sustavu nedostaje i obveza je države graditi cjelovit i sustav podrške osobama s invaliditetom.

“Iznimno je važno donijeti zakon, ali će ne manje važno biti donijeti pravodobno podzakonske akte koji će dodatno razraditi zakonske odredbe. Najveći izazov će biti definirati obrazac Lista procjene potreba za osobnom asistencijom koji mora obuhvatiti ne samo korisnikove osobne potrebe, već i njegovo okruženje i životne okolnosti.

Jednako tako od iznimne važnosti će biti edukacije stručnjaka u zavodima za socijalnu skrb i osobnih asistenata. Isto tako kao izazov predstoji i osigurati radnu snagu, gdje vidimo da ih u ovom trenutku nema dovoljno na tržištu rada”, ističe pravobraniteljica.

Inflacija ih posebno pogađa
Pandemijski period je za osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju bilo posebno teško razdoblje. Striktna primjena protuepidemijskih mjera u mnogim slučajevima predstavljala je izravno kršenje prava na slobodno kretanje. Posjete ustanovama u kojima su smještene osobe s invaliditetom su bile zabranjene kao i posjeti odlasci svojim obiteljima

“Jedan od većih problema bila je teška dostupnost zdravstvenim uslugama, a ako se zna da gotovo 20 posto osoba s invaliditetom živi u siromaštvu, treba naglasiti da inflacija kao aktualni problem posebno teško pogađa osobe s invaliditetom. Mada su u proteklom periodu bila povećanja nekih naknada ostvarenih osnovom invaliditeta i mada je Vlada interventnim mjerama nastojala ublažiti položaj svih ranjivih skupina, inflacija je nažalost neutralizirala njihov učinak.

Važno je istaknuti da oprema, ortopedska pomagala, potrepštine i lijekovi koji se ne osiguravaju na teret zdravstvenog osiguranja za osobe s invaliditetom predstavljaju egzistencijalne potrebe, za mnoge postaju nedostupne zbog drastičnog poskupljenja”, upozorava pravobraniteljica Anka Slonjšak.