Gospodarska je kriza u Šri Lanki prije godinu dana dospjela na međunarodne naslovnice poslije više mjeseci pogoršavanja. Ozbiljna nestašica goriva spriječila je ljude da odu na posao, a distribucija robe široke potrošnje bila je onemogućena.

Uvoz je praktički obustavljen, zavladala je nestašica lijekova i drugih važnih dobara. Do srpnja, izgladnjeli ljudi opkolili su predsjedničku palaču. Predsjednik je već bio pobjegao iz zemlje.

U gabuli 21 zemlja
Ipak, tek je prošlog mjeseca Međunarodni monetarni fond (MMF) uspio zatražiti i dobiti odobrenje od svog Upravnog odbora za zajam Šri Lanki kako bi omogućio spasonosne tokove hrane, goriva, lijekova i drugih vitalnih potrepština.

Čak je i tada Upravni odbor isplatu zajma uvjetovao jamstvima vjerovnika koji ne pristaju na restrukturiranje, Kine, da će na njega pristati. Ne iščekuje samo Šri Lanka primanje sredstava. Economist izvješćuje kako je 21 siromašna zemlja ili u statusu neispunjavanja obveza ili čeka restrukturiranje kredita.

Za takva kašnjenja svakako nije kriv Fond čijom je Poveljom predviđeno da može kreditirati samo kada postoje jamstva da će se ponovno pokrenuti održiva gospodarska aktivnost. Ako je teret duga zemlje previsok, svi njezini vjerovnici moraju pristati na korektivni faktor (smanjenje glavnice duga); u suprotnom, svi novi krediti koje dobije ići će izravno na servisiranje svojih dugova vjerovnicima koji ne pristaju na restrukturiranje. Jednako važno, razmjeri oporavka gospodarske aktivnosti ovisit će o kombinaciji vladinih politika. To će se gotovo uvijek morati prilagoditi kako bi se poboljšale prošle performanse.

Sadašnja su kašnjenja posljedica odbijanja Kine da prihvati korektivni faktor poput drugih vjerovnika. Kinesko bilateralno kreditiranje brzo je poraslo u posljednjem desetljeću i sada čini gotovo polovicu svih državnih kredita siromašnim zemljama. Općenito, kada zemlja dužnik ne može otplatiti dug Kini, ona će odobriti novi zajam za financiranje obveza servisiranja duga, čime će se povećati iznos koji dužnik duguje.

U prošlosti, dugovi od službenih vjerovnika do zemalja korisnica kredita restrukturirani su kroz Pariški klub vjerovnika, koji obuhvaća uglavnom napredna gospodarstva poput Sjedinjenih Američkih Država, Japana i Francuske.

Kada bi troškovi servisiranja duga zadužene zemlje postali neprihvatljivo visoki, njezina vlada obratila bi se Pariškom klubu, privatnim vjerovnicima i MMF-u za pomoć. Dok je MMF procjenjivao makroekonomsku situaciju zemalja i propisivao političke reforme za ponovnu uspostavu održivosti, Pariški klub i privatni vjerovnici sastajali su se kako bi postigli dogovor o planu restrukturiranja duga. MMF bi tada odobrio program i izdao sredstva, ali nakon što bi dobio jamstva kako će zemlja doista poduzeti potrebne reforme.

Kineski zid od kamata
Sada kada je Kina tako veliki vjerovnik, ovaj je postupak naišao na zid. Iako su se multilateralni službeni zajmodavci zalagali za koordinirani proces restrukturiranja duga, Kina je odbila otpisati vrijednost svojih kredita. Ona bi radije jednostavno obnovila kredite siromašnih zemalja te ih tako još više opteretila.

Da, kritičari tradicionalnog pristupa jadikuju jer kamate koje duguju neke siromašne zemlje premašuju budžete za zdravstvo i obrazovanje. Ali bi se ti kritičari trebali zapitati što se dogodilo s pozajmljenim sredstvima.

Da je novac uložen u produktivne svrhe, dug zemlje vjerojatno bi bio na održivijim temeljima. Iako se Južna Koreja masovno zaduživala (u iznosu od oko 10% BDP-a godišnje) u razdoblju visokog rasta 1960-ih, treba se prisjetiti da su njezini troškovi servisiranja duga kao udio u BDP-u zapravo pali.

Potrebno je hitno poboljšati postupak međunarodne zajednice za odgovor na izvanredne situacije državnog duga. Uloga MMF-a bila je i trebala bi ostati uloga zajmodavca u krajnjoj nuždi. Međutim, to je također ključno tijelo za utvrđivanje hoće li predviđene promjene politike zadužene zemlje potaknuti zadovoljavajući oporavak gospodarskih rezultata.

Obećavajući je argument časopisa The Economist da bi krediti MMF-a siromašnim zemljama trebali biti uvjetovani predanošću primatelja da odbije servisirati dug bilo kojem vjerovniku koji je protiv restrukturiranja duga. To bi sigurno stvorilo veći pritisak na Kinu. Druga je mogućnost povezivanje restrukturiranja duga s drugim pitanjima.

Primjerice, možda bi se mogla postići pogodba između dva najveća dioničara MMF-a, pri čemu bi se Kina pridružila Pariškom klubu i pristala na otpis duga u zamjenu za to da SAD ukine trgovinske carine na kinesku robu iz Trumpovog doba.

Svaka politika koja ubrzava i jača proces rješavanja krize međunarodne zajednice uvelike bi koristila siromašnima u mnogim zemljama s niskim prihodima. Štoviše, povezivanje članstva u Pariškom klubu s drugim spornim pitanjima – poput revitalizacije mehanizma za rješavanje sporova Svjetske trgovinske organizacije – povećalo bi dobrobiti na globalnoj razini. Nešto se mora učiniti – i to brzo. Siromašni u svijetu ne bi trebali plaćati cijenu neslaganja među najvećim svjetskim vjerovnicima.