U Hrvatskoj je oko 50 tisuća ljudi ovisno o kockanju, a čak 10%, iliti oko 380 tisuća Hrvata ima neke probleme s kontroliranjem navika kockanja. Ove alarmantne i zabrinjavajuće podatke iznosi profesor Neven Ricijaš s Odsjeka za poremećaje u ponašanju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu u intervjuu za Poslovni dnevnik. Povod razgovora s jednim od naših najpoznatijih stručnjaka u području ovisnosti o kockanju bila je odluka belgijske Vlade da zabrani oglašavanje industriji kockanja zbog štetnih posljedica koje ima po društvo. Hrvatska je pak po pitanju reguliranja, pa onda i oglašavanja, ove industrije vrlo liberalna. Profesor Ricijaš stoga apelira na vladajuće da postave stroža ograničenja i standarde oglašavanja industriji kockanja, a koja, za razliku od duhanske i industrije alkoholnih pića, još uvijek prolazi lišo.

Kako ocjenjujete odluku belgijske Vlade?

Iz svih dostupnih informacija, pozdravljam odluku belgijske Vlade i u sadržaju i u načinu na koji je implementirala ovu odluku, iz tri razloga. Prvo, Vlada argumentira kako je odluka donesena temeljem znanstvenih istraživanja koja pokazuju štetan i rizičan utjecaj oglašavanja na ovisnost o kockanju i ekscesivno ponašanje u ovom području, a to je vrlo važno polazište – utemeljenost na znanosti. Drugo, sviđa mi se da nisu komunicirali ovu poruku samo s ciljem zaštite djece i mladih, što je najčešći argument, već su naglasili još jedan bitan aspekt, a to je zaštita odraslih osoba koje imaju probleme s kontroliranjem kockanja (kojih je mnogo, naglašavam) te pritom cjelokupni spektar oglašavanja preko televizije, radija, časopisa, interneta i plakata značajno otežava njihovu apstinenciju i uspostavu osobne kontrole kada ljudi nastoje apstinirati i izliječiti se. I treće, odluka je donesena tako da se primjenjuje strateški, u nekoliko etapa. Osobno, ne volim kada se takve odluke donose “preko koljena” i kada se prohibicija implementira preko noći. Potreban je sustavan i sistematičan pristup. Iz odluke belgijske Vlade vidimo kako ovo ljeto kreće zabrana klasičnog oglašavanja, od 2025. godine ona će se primjenjivati na stadionima, a od 2028. godine u području sponzorstava. To je dobar pristup.

Jeste li Vi za zabranu oglašavanja kockanja i igara na sreću?

Generalno sam za postojanje jasnih ograničenja u oglašavanju te postavljanju standarda kako se mogu, smiju i trebaju oglašavati igre na sreću. Univerzalnog odgovora nema budući da je odluke potrebno donositi u odnosu na način na koji je industrija igara na sreću (industrija kockanja) u pojedinoj zemlji regulirana i postavljena. Tu postoje velike razlike. Nisu sve igre na sreću dostupne u svim zemljama. Primjerice, Norveška ima monopolistički pristup te svega dvije kompanije imaju pravo priređivanja igara na sreću, a casina nisu dozvoljena. Time će naravno i pristup reguliranju oglašavanja biti različit. Slično je i u Izraelu, a Švedska ima monopol nad casino igrama, igrama na automatima i lutrijskim igrama. U tom slučaju puno je lakše postavljati standarde odgovornog oglašavanja. Zemlje kao Hrvatska, koje imaju izrazito liberalno tržište igara na sreću, trebaju uložiti puno veće napore za kontroliranje tržišta te je teško ostvariti potpunu zabranu oglašavanja. Ona možda i nije nužna, ali je potreban strateški pristup i dugoročni plan kako je svesti na razumnu razinu koja neće imati tako štetne posljedice na hrvatske građane kao što ima danas.

Bi li se i hrvatska vlada trebala ugledati na belgijsku?

Apsolutno! I to u dva aspekta. Prvo, shvatiti kako istraživanja zaista pokazuju štetan utjecaj dostupnosti, pristupačnosti i oglašavanja igara na sreću na hrvatsko društvo. Posljednjih desetak godina znanstvena i stručna zajednica u Hrvatskoj kontinuirano ukazuje na značajne negativne posljedice načina na koji je industrija igara na sreću regulirana kod nas, ali nas nitko ne sluša, odnosno ne postoje nikakvi napori da se temeljem rezultata znanstvenih istraživanja mijenjaju politike. I to je paradoksalno. Upravo je smisao društvenih znanosti istraživati društvene pojave i procese kako bi se kreirale znanstveno-utemeljene politike. Ovako postajemo sami sebi svrha. Zamislite da medicinska istraživanja kontinuirano pokazuju štetne učinke nekog lijeka, a da se taj lijek ne povuče s tržišta. Hrvatska istinski ima veliki problem s razvojem problematičnog kockanja među hrvatskim građanima i vrijeme je da se politike počnu kreirati sukladno znanstvenim spoznajama.

Drugo, smatram da bi i Hrvatska, kao i Belgija, trebala strateški i dugoročno planirati politike oglašavanja ove industrije. Napraviti kratkoročni, srednjoročno i dugoročni plan.

Što biste Vi predložili, kako efikasno regulirati oglašavanje igara na sreću i kockanja?

Nastavno na prethodni odgovor, potrebno je napraviti strategiju razvoja odgovornog oglašavanja igara na sreću specifično za hrvatski kontekst, a u odnosu na vrste igara koje su dostupne kao i priređivače koji imaju pravo priređivanja igara, kanale oglašavanja i današnji kontekst globalizacije i dostupnosti interneta. Smatram da prvo treba razlikovati igre na sreću (kockarske proizvode) s obzirom na njihovu rizičnost, odnosno adiktivni potencijal. Neke lutrijske igre primjerice imaju niski adiktivni potencijal, dok sportsko klađenje, igre na automatima i one u casinima imaju visok te se još nazivaju i “crvenim igrama”. Finska primjerice ima zabranu oglašavanja “crvenih igara”. U Hrvatskoj bi trebalo ograničiti vrijeme prikazivanja reklama tih igara, detaljnije regulirati način oglašavanja, moguća mjesta oglašavanja te sadržaj reklama. Standardi oglašavanja uključuju i pravila tko smije ili ne smije sudjelovati u oglašavanju igara na sreću, što smije ili ne smije biti sadržaj reklama, koje poruke se ne smiju prenositi, na koju populaciju oglašavanje ne smije biti usmjereno i slično.

Generalno, predložio bih značajnija ograničenja te bi industrija kockanja u javnom prostoru trebala biti puno diskretnija nego što je sada.

Kakav je pravni pristup u Hrvatskoj vezan u dostupnost i pristupačnost igara na sreću, odnosno kockanje te na standarde oglašavanja?

Što se tiče dostupnosti i pristupačnosti igara na sreću u Hrvatskoj, pristup je izuzetno liberalan. Hrvatska Lutrija, kao nacionalna kompanija, ima monopol samo nad lutrijskim igrama, dok sve druge vrste igara (igre klađenja, igre na automatima te igre u casinima) mogu priređivati i drugi priređivači nakon što dobiju koncesiju, odnosno pravo priređivanja igara na sreću u Hrvatskoj. Odlukom Vlade RH propisan je najveći mogući broj koncesija, što znači firmi koje imaju pravo priređivanja određene vrste igara na sreću, ali nije propisan najveći mogući broj prodajnih mjesta (primjerice, broj sportskih kladionica, broja automat klubova i slično), kao što nije propisan najveći mogući broj automata ili stolova za igru u cijeloj Hrvatskoj. Time hrvatsko tržište ulazi u jedno od najliberalnijih tržišta. Isto vrijedi i za pristupačnost. Zabrana pristupačnosti je samo osobama mlađima od 18 godina.

Vezano uz oglašavanje, smatram da je pravni okvir izuzetno zastarjeli i neprimjeren za medijski kontekst suvremenog društva. Zakon o igrama na sreću u člancima 67. i 68. propisuje oglašavanje tako što zabranjuje samo dva elementa. Prvo, oglasi i reklame vezani uz igre na sreću ne smiju se objavljivati u radijskim i televizijskim emisijama za djecu i mladež, niti u tiskanom materijalu namijenjenom djeci i mladeži. Drugo, zabranjeno je priređivanje i oglašavanje inozemnih priređivača igara na sreću. Tu se misli na one koji nisu registrirani u Republici Hrvatskoj i koji nemaju koncesiju Vlade za priređivanje igara na sreću. Nastavno na ovo je važan i članak 237. Kaznenog zakona koji predviđa kazneni progon u slučaju neovlaštenog priređivanja i oglašavanja igara na sreću. Ovakav model reguliranja oglašavanja datira još iz starog Zakona o igrama na sreću iz 2009. godine kada je možda imalo smisla tako definirati pravni okvir, ali danas, kada je medijski prostor puno širi zbog interneta i modernih tehnologija, a broj priređivača i prodajnih mjesta još veći, ovakva regulativa je više nego zastarjela i neprimjerena za zaštitu hrvatskih građana.

Relativna pravna novina su novi Zakon o elektroničkim medijima iz 2021. godine te Pravilnik o zaštiti maloljetnika u elektroničkim medijima iz rujna 2022. godine, a koji postavljaju određene dodatne standarde. Zakon se usmjerava na zaštitu djece i maloljetnika praktički ponavljajući odredbe Zakona o igrama na sreću, dok Pravilnik postavlja standarde o dozvoljenom i nedozvoljenom načinu oglašavanja igara na sreću. I to je dobro, međutim iz pravne perspektive smatram takvo rješenje neprimjerenim. Pravilnik je podzakonski akt koji se veže uz Zakon o elektroničkim medijima, a ne uz Zakon o igrama na sreću, te je penalizacija usmjerena prema nakladnicima medijskih usluga, a ne priređivačima igara na sreću. Smatram kako bi cjelovita rješenja načina i standarda oglašavanja igara na sreću trebalo propisati isključivo Zakonom o igrama na sreću, kao temeljnog pravnog akta koji regulira poslovanje ove industrije.

Koje su posljedice i društvene implikacije liberalne regulacije oglašavanja igara na sreću, a kakvu ima Hrvatska?

Posljedice su velika aktivnost, odnosno uključenost hrvatskih građana u aktivnosti kockanja te relativno velika prevalencija problema ovisnosti o kockanju. U Hrvatskoj imamo oko 2% građana koji zadovoljavaju kriterije ovisnosti o kockanju, što je oko 50.000 ljudi na bazi dobne strukture s kojima je istraživanje provedeno. Pritom oko 10% populacije ima neke probleme s kontroliranjem svojih navika kockanja, odnosno pokazuje neke štetne psihosocijalne posljedice kockanja i probleme s ekscesivnim ponašanjem u ovom području. To su izrazito zabrinjavajući podaci iz više razloga. Prvo, u apsolutnim brojkama to je veliki broj ljudi za koje nemamo nacionalno dostupne mehanizme i usluge liječenja, a pokušaji uspostave samokontrole nedvojbeno su otežani vrlo agresivnim i liberalnim oglašavanjem u svim medijima. Jednako tako, imamo značajne probleme s kockanjem mladih (i maloljetnika i mlađih odraslih osoba), a posebno zbog izražene dostupnosti online kockanja te kladomata, odnosno samoposlužnih terminala za klađenje u ugostiteljskim objektima.

Kako to utječe na mlade?

Znanstvena istraživanja vrlo jasno pokazuju učinke oglašavanja i to je sasvim logično. Da oglašavanje nema učinaka, ne bi se u marketing ulagalo toliko truda i novaca. Oglašavanje se odvija i putem tradicionalnih kanala (televizija, radio, plakati i slično) i putem interneta, ali i društvenih mreža. A budući da u Hrvatskoj ne postoje odgovarajuća ograničenja, stvara se značajan efekt izloženosti kockanju. To je ključni konstrukt koji moramo mjeriti kod djece i mladih – u kojoj mjeri su izloženi kockanju kao aktivnosti, kroz dostupnost igara na sreću, odnosno svega što ih okružuje te kroz cjelokupni medijski prostor oglašavanja. Nedavna meta-analiza inozemnih znanstvenika iz Velike Britanije i Australije pokazala je kako izloženost kockanju utječe na privlačnost kockanja mladim ljudima, percepciju i odobravanje kockanje, svjesnost o postojanju određenih brendova i proizvoda te namjeri da se uključe u kockanje. I tu je ključ! Velika izloženost kockanju, ili kako se to zove na engleskom gambling exposure, stvara temeljnu namjeru koja određuje ponašanje u budućnosti. I tu je utjecaj oglašavanja na mlade vrlo rizičan i štetan.

Smatram kako je krajnje vrijeme da hrvatska politika prihvati industriju igara na sreću kao industriju rizika od razvija ovisnosti, na isti način kao i industriju duhanskih proizvoda i alkoholnih pića, te u skladu s time postavi ograničenja i standarde u oglašavanju. Industrija kockanja nije samo industrija zabave koja se promatra dominantno kroz financijske aspekte. Radi se industriji koja ima javnozdravstvene posljedice i kao takvoj joj treba i pristupiti u pravnoj regulativi.