Zemlje u razvoju sve su zabrinutije da će Sjedinjene Američke Države okrenuti leđa multilateralnom trgovinskom režimu. U trenutku sve većih geopolitičkih napetosti, tvorci politike u zemljama s nižim i srednjim dohotkom strahuju kako bi ih raspad tog režima mogao učiniti taocima politike velesila, umanjujući njihove gospodarske izglede.

Njihova zabrinutost nije neutemeljena: trgovinske politike SAD-a znatno su se promijenile u posljednjih nekoliko godina.

Ono što se činilo kao niz slučajnih mjera pod bivšim predsjednikom Donaldom Trumpom – sankcije kineskim tvrtkama, povećane carine i kobna subverzija tijela Svjetske trgovinske organizacije za rješavanje sporova – postala je sveobuhvatna, koherentna strategija pod predsjednikom Joeom Bidenom.

Unilateralizam novi brend
Ova strategija, čiji je cilj obnoviti američku ulogu u globalnom gospodarstvu, utjelovljuje dva imperativa. Prvo, SAD sada smatra Kinu svojim glavnim geopolitičkim suparnikom i njezin tehnološki uzlet smatra prijetnjom nacionalnoj sigurnosti. Kao što pokazuju opsežna ograničenja administracije u prodaji naprednih čipova i opreme za proizvodnju čipova kineskim tvrtkama, SAD je spreman žrtvovati međunarodnu trgovinu i ulaganja kako bi osujetio ambicije Kine.

Štoviše, očekuje da će i druge zemlje učiniti to isto. Drugo, američki tvorci politike imaju za cilj nadoknaditi desetljeća zanemarivanja domaćih gospodarskih, društvenih i ekoloških prioriteta usredotočujući se na politike koje promiču otpornost, pouzdane lance opskrbe, dobra radna mjesta i prelazak na čistu energiju. Čini se da je SAD sretan što samostalno slijedi te ciljeve, čak i ako bi njegovo djelovanje moglo negativno utjecati na druge zemlje.

Najbolji primjer za to je Zakon o smanjenju inflacije, prekretnica Bidenove administracije u zakonodavstvu o klimatskoj tranziciji. Mnoge vlade u Europi i drugdje ogorčene su subvencijama za čistu energiju u iznosu od 370 milijardi dolara uključenih u Zakon o smanjenju inflacije, koje pogoduju američkim proizvođačima. Pascal Lamy, bivši čelnik Svjetske trgovinske organizacije, nedavno je pozvao zemlje u razvoju da se pridruže Europskoj uniji u formiranju koalicije “sjever-jug” bez SAD-a.

Europa svakako ima svoj brend unilateralizma, iako mekši od američkog. Mehanizam EU za prilagodbu ugljika na granicama (CBAM), čiji je cilj održati visoke cijene ugljika unutar Unije uvođenjem carina na uvoz proizvoda s visokim emisijama ugljika, poput čelika i aluminija, ima za cilj umiriti europske tvrtke koje bi se inače našle u nepovoljnom položaju u odnosu na konkurenciju. Ali zemljama u razvoju poput Indije, Egipta i Mozambika također otežava pristup europskim tržištima.

Dok SAD i Europa pokušavaju izolirati Kinu i osmišljavaju politike kako bi podržali svoje nove domaće programe, malo je vjerojatno da će imati na umu interese siromašnijih gospodarstava. Za male zemlje s nižim dohotkom multilateralizam ostaje jedina zaštita od solipsizma velikih sila.

Opasnost protekcionizma
U širem smislu, zemlje u razvoju moraju zapamtiti da su njihovi gospodarski izgledi prije svega određeni vlastitom politikom. Osim ako ne dođe do pribjegavanja cijelog svijeta protekcionizmu u stilu 1930-ih, one vjerojatno neće izgubiti pristup zapadnim tržištima.

Štoviše, izvozno orijentirane zemlje poput Južne Koreje i Tajvana osmislile su svoja čuda rasta 1960-ih i 1970-ih, kada su razvijene zemlje bile znatno više okrenute protekcionizmu nego što su sada ili što će vjerojatno biti u doglednoj budućnosti.

Također je istina da blijedi entuzijazam za izvozno orijentiranim modelom industrijalizacije iz razloga koji nemaju mnogo veze s protekcionističkom politikom globalnog sjevera. Budući da su današnje proizvodne tehnologije toliko kapitalno-intenzivne i intenzivne po pitanju vještina, kasnije pridošlima je teško oponašati uspjeh istočnoazijskih tigrova (ovaj fenomen nazivam “preranom deindustrijalizacijom”). Budući razvojni modeli morali bi se oslanjati na uslužne djelatnosti i mala i srednja poduzeća, a ne na industrijski izvoz, kako bi izgradili uspješnu srednju klasu.

Obnovljena usredotočenost zemalja na izgradnju otpornih, pravednih domaćih gospodarstava mogla bi koristiti i globalnom gospodarstvu. Mnogo je vjerojatnije da će kohezivna društva podržati otvorenost za međunarodnu trgovinu i ulaganja od onih koja su uzburkale neegalitarne sile hiperglobalizacije. Nestajanje radnih mjesta i regionalni gospodarski pad često mogu izazvati etnonacionalističku politiku.

U “pismu sljedećoj generaciji” iz 2019., Christine Lagarde, tadašnja izvršna direktorica Međunarodnog monetarnog fonda i aktualna predsjednica Europske središnje banke, žalila se zbog porasta unilateralizma i naglasila prednosti pogodbe nakon 1945.

“Bretton Woods pokrenuo je novo doba globalne gospodarske suradnje, u kojoj su zemlje pomogle sebi pomažući jedna drugoj”, napisala je. Ali vrijedi i suprotno: svaki uspješan globalni režim, uključujući sustav iz Bretton Woodsa, mora se osloniti na ideju da zemlje mogu pomoći jedna drugoj pomažući samima sebi. 

© Project Syndicate 2023.