Recimo da raspolažete određenom količinom kapitala koja u nekoj od inačica bankovnog računa ubire tek mizernu kamatu, a u stvarnosti (nakon inflacije) žanje debelo negativan realan prinos; obilje na štednim računima hrvatskih građana pokazuje da to i nije baš tako rijedak slučaj. Ako vam je ostalo nešto novca nakon kupnje treće nekretnine ili naprosto nemate dovoljno niti za jednu, a razmišljate na nešto duži rok, dionice su očito jedna od potencijalnih destinacija za vašu ušteđevinu. U tom vam slučaju najprije pada na pamet (ili barem onima poduzetnijima, avanturističkog duha) da se na tržištu kapitala okušate u vlastitoj režiji, po principu “sam svoj majstor”?
Prepuštanje struji
To je prva, ali i vjerojatno najmanje problematična dilema s kojom se morate suočiti, jer je u najvećem broju slučajeva točan odgovor – niječan. Ako niste spremni utrošiti užasno puno vremena i truda u veliku avanturu neizvjesnog ishoda, na putu do kakve ozbiljnije norme ili onih 10.000 Gladwellovih sati (a počesto ni to nije dovoljno), puno je jednostavnije prepustiti se struji i kapital preusmjeriti u neki od investicijskih fondova. Govorimo, naravno, o dioničkim ili eventualno njihovim nešto konzervativnijim rođacima, mješovitim (balanced ili hybrid) fondovima koji su, povijesno gledano, bili u stanju osigurati nešto konkretnije prinose.
Takva odluka jamči barem pristojnu diverzifikaciju i porezno optimalniju investicijsku strategiju, a time onda posredno i bolji omjer rizika i potencijalnih prinosa do kojih vas vode, ovisno o odabiru, linije računalnog koda ili odrasle, više-manje zrele i iskusne individue, odnosno profesionalni fond manageri. Prva varijanta podrazumijeva odabir indeksnog fonda lišenog ambicioznijih ciljeva čija je jedina zadaća replikacija izvedbe prethodno definiranog indeksa koji služi kao mjerilo uspjeha. Umanjene, naravno, za uobičajene naknade iz kojih proizlazi “tracking risk”, odnosno kvantitativni odmak fonda od ciljanog indeksa: tracking error u specifičnim (rijetkim) okolnostima situacijama može biti i pozitivan (kada izvedba fonda nadmašuje korespondirajući indeks), i zapravo vrlo je pouzdan kriterij odabira (što manja divergencija, to bolje).
Indeksni fond predstavlja metodu pasivnog ulaganja koja posljednjih godina okuplja sve više pristalica (i sve veće količine kapitala). Matematika je u ovom slučaju neumoljiva, kako je to prije nekoliko desetljeća lijepo objasnio laureat Nobelove nagrade William Sharpe: prema njegovu (općeprihvaćenom) tumačenju, aktivno investiranje je igra nulte sume u kojoj neki dobivaju (iznadprosječnim prinosima), a drugi gube (bilježeći prinose niže od prosjeka), dajući u konačnici zbroj jednak nuli.
Prednosti pasivnih fondova
U praksi se aktivno investiranje pretvara u igru negativne sume jer određeni dio kolača otpada na različite naknade koje fond manageri otkidaju od ostvarenih prinosa i ostatak prosljeđuju ulagačima. S druge strane, pasivno investiranje jamči prosječne prinose (jednake tržištu u cjelini), u konačnici opet umanjene za određene naknade. Međutim, naknade u segmentu pasivnog investiranja zamjetno su niže, što mogu ilustrirati i brojke koje redovito prikuplja Morningstar; riječ je o najaktivnijem i najrazvijenijem (američkom) tržištu, što objašnjava upadljivo niske naknade za upravljanje, ali je u ovom slučaju (pored negativnog trenda) jednako važna i razlika između aktivnog i pasivnog oblika upravljanja.
Pritom brojna istraživanja dokazuju vrlo logičnu tezu: niži troškovi (naknade) koje plaća investitor pozitivno koreliraju s realiziranim prinosima, i najčešće su jedina barem donekle pouzdana determinantna ostvarenih rezultata. Toga je itekako svjestan veliki broj ulagača, jer konkretne brojke pokazuju da je ogromna količina svježeg kapitala angažirana u fondovima koji obračunavaju najniže naknade.
Uz bitno više troškove, dodatan problem kod aktivnog investiranja predstavlja odabir fond managera koji će iznjedriti iznadprosječnu izvedbu. Unatoč nominalnim sposobnostima i vještinama, rezultate je apriori nemoguće predvidjeti, no distribucija konzistentnih dobitnika prilično je tanka: na tisuće i tisuće fondova koji aktivno ganjaju više prinose dolazi samo jedan Warren Buffett, Howard Marks ili Jim Simons, respektabilna imena koja se mogu pohvaliti konzistentnom izvedbom i iznadprosječnim rezultatima. Makar ni to još uvijek ne predstavlja dovoljno čvrst oslonac za budućnost, jer kao što ćete pročitati u bilo kojem službenom dokumentu, ostvareni rezultati nisu indikativni u kontekstu budućih prinosa. Konzistentnost je doista rijetka zvjerka na financijskim tržištima.
Uopće, nije uputno pridavati previše pozornosti ranije ostvarenim rezultatima fonda (ili pojedinog fond managera). Štoviše, stvarnost je bitno drukčija od uvriježene percepcije ulagača koji fondove procjenjuju (i odabiru) na temelju recentnih brojki, ignorirajući faktor sreće koji je gotovo nemoguće kvantificirati. Analitičari Morningstara (globalnog autoriteta kada su u pitanju investicijski fondovi) navode kako je na duži rok korelacija između prošle i buduće izvedbe otprilike jednaka – nuli. Ili u prijevodu, gotovo sasvim u domeni slučajnih ishoda. Kenneth French i Eugene Fama (još jedan Nobelovac) su zaključili kako otprilike 2% najboljih fond managera može generirati izvedbu koja bi na godišnjoj razini bila za 250 postotnih bodova viša od prosjeka (prije obračunatih naknada). U teoriji, jer u praksi nerijetko dolazi do izražaja i faktor sreće (ili pomanjkanje iste). Laurent Barras je u svom istraživanju, analizirajući izvedbu američkih investicijskih fondova od 1975. do 2006. godine, došao do još niže brojke – svega 12 od 2076 fond managera (mizernih 0,6%) demonstriralo je vještine iz kojih su u promatranom razdoblju izvedeni iznadprosječni rezultati.
Skupo ne znači i kvalitetno
Što onda, u kombinaciji s krucijalnom ulogom troškova i naknada, potpuno demantira konvencionalnu logiku po kojoj se kvaliteta skupo plaća. To ovdje naprosto nije slučaj – više naknade u pravilu nisu objektivan odraz kvalitete fond managera (ili administratora, kada je riječ o
indeksnim fondovima), već svojevrsna premija na tržišni brend i reputaciju, ili pak brojkama izražena vrijednost FOMO (“fear of missing out”) faktora. Ovo potonje odnosi se na fondove koji nude izloženost izdanjima i sektorima koji se u nekom trenutku, iz ovog ili onog razloga, uspiju prometnuti u vrlo traženu robu na tržištu, provocirajući investitore da aktivno ganjaju popularan narativ ili još jednostavnije, trenutnu modu.
Nagledali smo se tih primjera u prošlosti, od hi-tech izdanja, pa do relativno svježih, mahom jednokratnih uspješnica kao što su kanabis, SPAC ili Metaverse. Redom je riječ o temama koje su plesale tek “jedno ljeto”, uzmičući potom pred nekim novim hitom (i tržišnim prosjekom!). Poanta je jasna – nemojte slijediti kratkoročne trendove (a još manje životinjske instinkte, istaknuo bi uvaženi profesor i, pogodili ste, Nobelovac, Robert Shiller), jer je pravodobni tajming ulaska i izlaska najčešće tek predmet (ne)sretnih okolnosti.
Ne stojite po strani
Bilo da je riječ o vrućim dionicama ili tržištu u cjelini, valja imati na umu kako je naprosto nemoguće procijeniti idući korak ili budući razvoj događaja, zbog čega je kontinuirana prisutnost na tržištu imperativ koji nema alternative. Nemoguće je podcijeniti značaj potonjeg faktora: kad su već konzistentno dobri fond manageri endemska vrsta na tržištu, najviše što možete sami učiniti je osigurati kontinuiranu izloženost dugoročnom trendu rasta koji proizlazi iz kompleksne naravi tržišta kapitala. Stavimo li po strani katastrofalne ishode uvjetovane eksternim faktorima poput svjetskih ratova (na koje ne možete utjecati), rast cijena na dugi rok inherentan je dionicama, a vi se trebate pobrinuti da vaš kapital ne stoji po strani, i pritom se, što je prije moguće, odreknete iluzije o uspješnom tajmingu. Dotična fiks-ideja u praksi se najčešće manifestira posve pogrešnim obrascem u kojem ulagači kupuju skupu i prodaju jeftinu imovinu. Riječ je o dobro poznatom i detaljno dokumentiranom fenomenu koji se u literaturi naziva “investor gap” (ili “behavior gap”), a pokazuje podbačaje koji se događaju kada ulagači ganjaju popularne trendove ili se naprosto sklanjaju od stresnih korekcija, pokušavajući izbjeći gubitke. Dalbar redovito objavljuje studije na tu temu, a ona posljednja, zaključena s krajem 2021. godine, jasno prikazuje razmjere tog jaza na Wall Streetu (ponašanje malih investitora ukalupljeno je u uobičajene obrasce bez obzira na geografsku pripadnost). Umjesto 28,7% rasta koji je tijekom 2021. godine ubilježio S&P 500 indeks, prosječan ulagač u dioničke investicijske fondove uknjižio je zamjetno nižih 18,4%.
Na nešto duži vremenski rok razlika se smanjuje, ali je tek treba multiplicirati brojem godina. Primjerice, godišnji prinos od 10,7% nakon 30 godina pretvara inicijalni ulog od 1000 eura u nešto više od 21.000 eura. Isti taj iznos, uvećan za godišnji prinos od 7,1% (sukladno rezultatima istraživanja prikazanima na grafikonu), daje bitno niži konačan rezultat od oko 8000 eura. Tako zapravo u praksi izgleda inicijativa i soliranje prosječnog investitora na tržištu kapitala, koji je, sa svim svojim predrasudama i iskrivljenim očekivanjima, najčešće sam sebi najveći neprijatelj.
