U burnim debatama treba li Hrvatskoj euro ili je bolje pričekati, raspravljalo se od “Poncija do Pilata” pa, ipak, jedna vrlo konkretna prednost nije spomenuta. Euro je širom otvorio vrata fiksiranju kamatnih stopa na dugoročne kredite, posebno stambene, dok to nije bilo moguće s kunskim kreditima. Sramežljivo, istina, banke su opciju počele uvoditi u ponudu, a to što bi moglo značajno promijeniti vaganje rizika.
Banke u Hrvatskoj, poput mnogih diljem Europske unije, dosad su igrale prilično konzervativnu igru. Premda im je opisu posla doslovce preuzimanje rizika, onaj kamatni su sve donedavno u potpunosti svaljivale na klijente. No kriza sa “švicarcima” brutalno je demonstrirala da prevaliti rizik – tada kombinaciju kamatnog i tečajnog – dominantno na potrošača nije definicija dobrog odrađenog posla već, nazovimo stvari pravim imenom, lijenosti i arogancije. Jer kada klijent zapne s otplatom, situacija je rješiva, no kada su u pitanju stotine ili tisuće njih, u problemu je banka. Znamo kako je saga o švicarcu završila, a repovi se vuku već sedam punih godina.
Prepreka više nema
Otad se puno toga promijenilo. U standardnu ponudu ušli su kunski krediti koji su ispuhali tečajni rizik za klijenta koji je primanja i obveze otad imao u istoj valuti, uz mogućnost fiksiranja kamatne stope najviše do 15 godina. S kunom kao domaćom valutom u euriziranom okruženju bilance banaka bile su u raskoraku, a opcija kupnje instrumenata za zaštitu od kamatnog rizika limitirana. Ulaskom u eurozonu nije nestao samo tečajni rizik već su kreditorima širom otvorena vrata da na međunarodnom tržištu kupuju zaštitne mehanizme od neželjenih promjena kamatnih stopa. U prijevodu, banke mogu ponuditi fiksnu kamatnu stopu na stambeni kredit na cijelih 30 godina i pritom sebe (odnosno svoj portfelj) zaštititi u slučaju da cijena novca na tržištu odstupi (bude bitno niža) od one koju naplaćuju klijentu.
U Hrvatskoj narodnoj banci (HNB) poručuju da prepreka za fiksiranje kamata za duga dospijeća više nema, no lopticu prebacuju na bankare. U prijevodu, na bankama je upravljanje rizikom, a regulatorov je posao da procijeni rade li to zadovoljavajuće. “Upravljanje kamatnim rizikom od strane kreditnih institucija podrazumijeva prepoznavanje, procjenu, upravljanje i ublažavanje rizika koji proizlaze iz mogućih promjena kamatnih stopa, što su one dužne provoditi sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i podzakonskim aktima koje uređuju to područje”, kažu.
U praksi, dodaju, kada je riječ o ublažavanju (mitigation) ili zaštiti (hedging) od kamatnog rizika, kreditnim institucijama na raspolaganju stoji cijeli niz instrumenata od kojih najviše koriste kamatne ugovore o razmjeni i međuvalutne kamatne ugovore o razmjeni. “S obzirom na ulazak Hrvatske u monetarnu uniju, odnosno prihvaćanjem eura kao službene valute, našim kreditnim institucijama značajno je dostupniji pristup tržištima instrumenata zaštite od kamatnog rizika, kao i ostalih rizika”, ističe regulator. Trik je, naravno, u volatilnom okruženju s visokom inflacijom procijeniti u kojem će smjeru ići tržišna kamatna stopa za dvije, pet ili 25 godina, potom formirati konačnu cijenu za klijenta te kupiti instrument zaštite koji će garantirati novčani tijek okrene li se tržište. Konačno, i volji klijenata da preuzmu (u pravilu višu) kamatnu stopu nego li je to slučaj s promjenjivom kamatom.
Dvije su strane oklade. Primjerice, banka procijeni da je 4 posto fiksne kamate na 30 godina realan povrat. U slučaju da tržišna stopa za nekoliko godina padne na 2 posto, banka će do dospijeća primati premiju na kamatu što je cijena sigurnosti na koju je klijent pristao. U slučaju da tržišna stopa poraste na 5 posto, klijent bez obzira plaća ugovorenih 4 posto, no banka nije na gubitku jer se ugovaranjem kamatnog “swapa” na međunarodnom tržištu osigurala protiv takvog scenarija. Pojednostavljeno, manjak priljeva nadoknađuje treća strana, ona s kojom je “swap” ugovoren.
Generacija bez iskustva
Za mnoge bankare to je ulazak u neki novi svijet. U desetljeću kamata zabetoniranih oko nule generacija bankara odrasla je bez realne potrebe da ozbiljno razmišlja o reperkusijama rasta cijene novca. Koliko se to neiskustvo brzo može obiti o glavu ilustriraju aktualni potresi globalnih banaka. Nedavno propali Silicon Valley Bank, zbog kojeg ne spavaju bankari i regulatori, gotovo u potpunosti se prestao lani štititi.
Od oko 26 milijardi dolara obveznica u portfelju, zaštićeno od rasta kamatnih stopa (odnosno pada cijene) bilo je tek oko 563 milijuna dolara. Završila je u bankrotu. Njezina matična grupa također je zatražila zaštitu od bankrota, veliki igrači hitno su spašavali First Republic, a opasno se zatresao Credit Suisse suočen sa svojim setom problema. Hoće li se požar proširiti i na ostatak globalno isprepletenog financijskog sustava, u ovom trenu furiozno se proučava.
Da se vratimo na Hrvatsku; dobra je vijest da je fiksiranje kamate do dospijeća ušlo u ponudu. Loša je što su bankari sumnjičavi da će zaživjeti. “Izvedenice za fiksiranje eurske kamatne stope su instrument koji će banke na razini knjige banke odraditi i ponuditi takav proizvod, to nije problem. Pitanje je koliko će zaista biti potražnje jer fiksiranje kamatnih stopa ima svoju cijenu, uključuje premiju”, kazao nam je jedan bankar pod uvjetom da ostane anoniman.
”Naše potrošače najčešće krasi odlika da će radije preuzeti rizik, kao što je bilo s CHF kreditima. Sjećam se kako su ljudi razmišljali. Na tim kreditima kamatna stopa je bila 30 do 40 baznih bodova niža i dobar dio se usmjeravao upravo na to. Ovdje govorimo o tome hoće li netko uzeti na pet godina fiksnu stopu i potom promjenjivu kamatnu stopu po 3% ili će uzeti fiksnu za cijelo razdoblje kredita po 3,7%? Nama je na raspolaganju kamatni ‘swap’ koji mijenja varijabilnu kamatu za fiksnu, on je na tržištu vrlo likvidan. Dakle, matematički i regulatorno to je moguće, samo je pitanje da li bi klijenti pristali na višu kamatnu stopu”, kaže nam, osobno skeptičan prema takvom scenariju. ”Iskreno, iz iskustva mogu reći da je apeliranje na zdrav razum kod ljudi kojima su financije dio posla, dakle menadžerima čija je odgovornost voditi računa o rizicima, bilo slabo uspješno. A govorimo o tvrtkama kojima bi banka dala i nižu maržu ako bi hedgirale rizik jer je banci u interesu da se kredit otplati. Građani uglavnom samo gledaju konačnu kamatu, rijetki razmišljaju o rizicima”, kaže naš sugovornik. Ne razmišljaju svi tako. Posebno ne nakon iskustva “švicaraca”, moratorija tijekom Covida-19, ali i regulatorovih upozorenja na posljedice borbe s inflacijom. U posljednjem, ujedno i zadnjem, krugu državnog subvencioniranja stambenih kredita na stol je došla opcija fiksiranja kamatne stope na puni rok.
U OTP banci, uz kombiniranu kamatu, omogućuju stambene kredite uz fiksnu kamatnu stopu za cijeli period otplate, do maksimalno 25 godina. Pritom je za dospijeća do 15 godina stopa fiksna 3,99 posto godišnje (efektivna 4,22%), dok je za otplatu od 16 do 25 godina postavljena na 4,19 posto (efektivna 4,43%). RBA daje mogućnost fiksne stope za stambene kredite u rasponu od 3,3 do 3,8 posto za prvih pet godina ovisno o statusu klijenta i namjeni kredita, te 4 do 4,5 posto za preostali period do 30 godina. U PBZ-u se kamata može fiksirati na najviše 15, ili u kombinaciji fiksne i promjenjive stope na rok 30 godina pri čemu klijent može odabrati fiksnu stopu na 5 ili 15 godina. Zagrebačka banka nudi najduže 15 godina, a državni HPB tek pet godina, jednako kao i Nova Hrvatska banka (bivši Sberbank).
U Ersteu je moguće ugovoriti fiksnu stopu na 10 godina, no napominju da “razmatraju mogućnost uvođenja fiksnih kamatnih stopa i na dulji vremenski rok te će, uzimajući u obzir sve objektivne tržišne okolnosti, nastojati u idućem razdoblju ponuditi tu opciju i na dulje ročnosti kredita”. Od preostalih kreditora, koji su se javili na APN-ov natječaj, Karlovačka je ponudila fiksiranje na 5 godina, IKB Umag na sedam godina, Agram na minimalno sedam godina.
Na kome je odgovornost?
”Imajući u vidu činjenicu da će trend kretanja kamatnih stopa vrlo vjerojatno biti uzlazan u idućim godinama, načelni savjet ili sugestija klijentima, u prvom redu onima koji koriste kredite uz ugovorenu varijabilnu stopu, išla bi u smjeru pojačane orijentacije prema zaštiti od takvog eventualnog porasta”, napominju iz Erstea uz ogradu da je to individualna odluka pojedinog korisnika kredita. S fiksnom kamatom klijent je pod kišobranom zaštite od rizika porasta referentnih stopa, poput euribora koji je dio računice konačne cijene. Istovremeno, oni koji nastave koristiti promjenjivu kamatu prihvaćaju rizik da bi ona u budućnosti mogla rasti, a jednako može u nekim razdobljima biti niža u odnosu na fiksnu. Od ljeta prošle godine dileme nema, došao je kraj jeftinom novcu. Krajem srpnja prošle godine 6-mjesečni euribor iznosio je 0,6 posto, a u tjednu od 6. do 12. ožujka bio je 3,05 posto (blagi pad s 3,36% početkom ožujka). U narednom periodu izgledna su daljnja povećanja kamata jer, kako je sumirala Europska središnja banka, “inflacija ostaje previsoka predugo vremena”. Banke bilježe pojačan interes za fiksiranjem kamatne stope uz opaske da se još veće zanimanje očekuje u razdoblju koje slijedi.
U HNB-u primjećuju da klijenti u zadnje vrijeme najčešće fiksiraju kamatne stope kod stambenih kredita na razdoblje iznad 10 godina, slijede krediti s rokom početnog fiksiranja između 5 i 10 godina. “Njihovi udjeli su redom 30 posto, odnosno 28 posto svih novoodobrenih stambenih kredita u posljednjih 12 mjeseci. Važno je napomenuti da je udio prvih naglo porastao od početka posljednjeg kruga državnog programa subvencioniranih kredita”, napominju.
Premda su krediti s fiksnom kamatnom stopom za cijelo vrijeme trajanja otplate rjeđi, nisu i beznačajni jer čine 17 posto svih novih stambenih kredita u tom razdoblju. “Usporedivi podaci s područjem europodručja dovode do zaključka kako je ustaljena praksa početnog fiksiranja kamatne stope za novoodobrene kredite ipak na duže rokove iznad 10 godina što uključuje i fiksnu stopu do dospijeća”, kaže regulator. Indikativno je da se udio novih kredita s fiksnom stopom iznad 10 godina na razini europodručja, uz trend smanjenja udjela u prošloj godini, već duže vrijeme kreće iznad 50 posto.
Priča, dakle, podsjeća na dilemu ‘kokoš ili jaje’. Je li relativno skromniji udio fiksiranja kamatnih stopa posljedica slabe financijske pismenosti, pa i sklonosti klijenata moralnom hazardu? Ili, banke naprosto nisu imale dovoljno računice da ih ponude? Kako bilo, teoretski rizik kamatnog udara uskočio je u stvarnost. Na to moraju računati i bankari i klijenti žele li mirnije spavati.
