Prije samo dvije godine u Europi se smatralo da je oružani sukob na Starom kontinentu u kojem bi se sukobljavale velike vojske s milijunima vojnika i tisućama tenkova, oklopnih vozila te zrakoplova relikt prošlosti, ili barem nešto što je namijenjeno za zemlje Trećeg svijeta. No, ruska invazija na Ukrajinu je pokazala da nikad ne možeš biti siguran da te rat ne čeka “sutra” i “iza ugla”.

Temeljem svojih pacifističkih agendi, koje su prevladale Europom nakon 1990-ih, kad se smatralo da su prijetnje uglavnom hibridne, a ne one tradicionalne bazirane na živoj sili i tenkovima, u proteklih 30-ak godina došlo je do velikog razoružavanja. Gotovo da i nema više države u Europskoj uniji koja i dalje ima obveznu vojnu službu, a čak i one koje su je formalno zadržale, to nije ni izbliza na način i u okvirima kakvi su postojali do 1990. godine.

Ima li još znanja?

Sa smanjivanjem vojske te vojnog proračuna, istovremeno je došlo i do smanjenja nabavki, a posljedično i proizvodnje vojne opreme i materijala. Želja EU da pomogne Ukrajini u borbi protiv ruske agresije pokazala je svu nemoć Europe koja je gotovo u potpunosti postala ovisna o NATO-u, odnosno američkom sigurnosnom kišobranu.

Na to je prvi upozorio bivši američki predsjednik Donald Trump koji je čak razmatrao i istupanje iz NATO-a, ili barem iz njegove vojne strukture, no u Uniji je to doživljeno više kao još jedan ispad osebujnog američkog predsjednika, a manje kao nešto realno. Činjenica da zemlje EU ne mogu poslati Ukrajini više od nekoliko desetaka tenkova, jer i same nemaju ukupno više od nekoliko stotina operativnih tenkova, možda i najbolje oslikava stanje. Situacija po pitanju raketne tehnologije te zrakoplovstva je vjerojatno ista kao i po pitanju tenkova.

Ono što možda zabrinjava još više od činjenice da Njemačka, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija i Španjolska – zemlje koje su svoje nesporazume u proteklih 100 godina u dva navrata pretvarale u svjetske ratove – nemaju oružja ni za sebe, a kamoli za donacije Ukrajini, jest činjenica da na Starom kontinentu više ne postoji niti industrija, a možda niti znanje, da se sofisticirana vojna oprema proizvede u razumnim rokovima.

Isto tako, vojna industrija u EU u pravilu je privatna, a što znači da se njihovi vlasnici ponašaju po tržišnim principima te da neće investirati i razvijati linije za proizvodnju tenkova, granata ili raketa ako ne dobiju dugogodišnje ugovore koji će im garantirati profitabilnost.

Za sada se čini da za to, za razliku od SAD-a čiji vojno-industrijski kompleks tako neprekidno radi već barem 80 godina, u Europi nema odviše sluha ni političke volje. No, stvari se mijenjaju. Njemačka je već prvih dana rata u Ukrajini bez rukavaca priznala da nema oružja te da će odmah stvoriti fond od 100 milijardi eura za ubrzanu militarizaciju. Ovih dana je Deutsche Welle prenio i istraživanje jednog vjerodostojnog instituta koji pokazuje da je 61% Nijemaca za ponovno uvođenje vojne obveze u toj zemlji.

Veliki sustavi u problemima

Gdje je tu Hrvatska? Iako smo 1990-ih imali velike oscilacije u vojsci i vojnoj industriji uslijed stvaranja države i Domovinskog rata i građenja nove Hrvatske vojske koja je svoj vrhunac doživjela 1995., pa sve do trenda pacifikacije i razoružanja od 2000-ih, po uzoru na EU, koji traje i danas.

Kada je 1996. sklopljen Daytonski sporazum te niz pratećih dokumenta, od kojih je jedan Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja, vidljivo je do kakvog je pada vojnih kapaciteta u međuvremenu došlo. Predmetni sporazum dopušta Hrvatskoj da posjeduje maksimalno 410 tenkova, 340 oklopnih borbenih vozila, 1500 topova i haubica, 62 borbena zrakoplova te 21 jurišni helikopter.

Prema dostupnim podacima Hrvatska danas raspolaže, barem na papiru, sa 72 tenka, 200-tinjak oklopnjaka razne operativnosti, 10-ak prastarih borbenih zrakoplova MiG-21 koji su primjereniji postavu nekog muzeja nego sastavu borbene eskadrile. Limitu smo se jedino približili po pitanju jurišnih helikoptera jer u svojoj floti imamo 15 Kiowa te, za sad, četiri Black Hawka.

Čak i po pitanju pješačkog naoružanja, kojeg navodno možemo proizvesti u dostatnim količinama za vlastite potrebe i izvoz, stojimo upitno jer svako malo vidimo da se i dalje koriste – pouzdani, ali prastari – modeli kalašnjikova. Od nekih većih sustava “vojno-industrijskog kompleksa”, vrlo je upitno što je ostalo s obzirom na probleme u kojima je Đuro Đaković, a isto tako i Brodosplit, sada pred stečajem, koji je trebao biti okosnica razvoja nacionalne ratne mornarice.

Vojni analitičar Igor Tabak kaže o hrvatskoj vojnoj industriji kako je mala te uvelike izvozno orijentirana. “To su većinom odore i ručna prtljaga, nešto se radi vozila, ali ima i korištenja novih tehnologija. Ali ta industrija nije zasnovana na streljivu, a to se u ovom ratu u Ukrajini pokazalo ključnim. Imamo neke rubne količine i vrste streljiva, a uglavnom ga uvozimo”, istaknuo je.

Dodao je da je sada najgore vrijeme za nabavu vojne opreme i to je veliki problem. “Nažalost, naš obrambeni sektor ima velikih problema i naš je predsjednik Republike u svojim komentarima zadnjih mjeseci to znao dobro detektirati, ali se to istopilo u njegovom izričaju”, tvrdi vojni analitičar.

U Hrvatskoj gospodarskoj komori tvrde da je hrvatska obrambena industrija brend svjetskog značaja i referenca za cjelokupno gospodarstvo. Status provjerenih dobavljača ove su tvrtke postigle, kaže HGK, kroz kontinuiran razvoj vlastitih proizvoda i kroz zadržavanje visokih standarda kvalitete. Osim u ratovima, kvaliteta oružja i obrambene industrije se najbolje prezentira na sajmovima.

Komora je krajem veljače ponovo organizirala zajednički nastup tvrtki iz Zajednice obrambene industrije u Abu Dhabiju. Na sajmu obrambene industrije IDEX predstavile se se tvrtke HS Produkt, Šestan Busch i Agencija Alan, dok se na izložbi pomorske obrane i sigurnosti NAVDEX u organizaciji HGK predstavio BSO – Brodogradilište specijalnih objekata.

Tendencija rasta

“Posljednje dostupne brojke govore nam da se izvoz naše obrambene industrije vraća na pretpandemijske razine, s više od 110 milijuna eura u 2020. na više od 151 milijun eura u 2021. godini. Očekujemo da će brojke pokazati istu tendenciju rasta i za prošlu godinu, posebice jer se manifestacije poput ove nakon pandemije također vraćaju u svoje uobičajene razmjere po pitanju broja posjetitelja i izlagača”, rekao je potpredsjednik HGK za industriju i održivi razvoj Tomislav Radoš.

“Na temelju dosadašnjih rezultata prodaje, nakon SAD-a, tržište Bliskog istoka je najvažnije za HS Produkt, pa je prisustvo na IDEX-u izuzetno važno. Ponajprije je to radi održavanja kontakata s postojećim kupcima iz regije, gdje smo zabilježili značajne rezultate, poput Iraka, Saudijske Arabije i Jordana, i gdje očekujemo nastavak suradnje, a nakon toga i radi predstavljanja budućim potencijalnim kupcima”, rekao je predsjednik Uprave HS Produkta i predsjednik Zajednice obrambene industrije HGK Željko Pavlin.

Istaknuo je da nastup na IDEX-u povećava vidljivost njihovog brenda i omogućava veću prepoznatljivost među kupcima njihovih proizvoda, kao i da će nastup iskoristiti za održavanje niza poslovnih sastanaka.

“Očekivanja su velika jer je ovo jedan od dva najveća sajma u svijetu. Imamo unaprijed dogovoren cijeli niz sastanaka”, rekao je Milan Knežević, član Uprave Agencije Alan, koji uz HS Produkt i Šestan Busch prezentiraju kompletno naoružanje i vojnu opremu, kao i robu dvojne namjene. Alojzije Šestan, osnivač i direktor tvrtke Šestan-Busch, također je istaknuo da su očekivanja velika budući da sajam slavi 30 godina, a i oni obilježavaju 20 godina rada s UAE.

“Do sada smo isporučili preko 150.000 kaciga Emiratima, a očekujemo na sajmu još jedan ugovor za 25.000 kaciga, također za UAE”, rekao je Šestan, napominjući da je potencijal za nove poslove na ovom sajmu puno širi jer otvara prostor za sklapanjem novih poslova s cijelim arapskim svijetom.

Tvrtka BSO – Brodogradilište specijalnih objekata na sajmu NAVDEX traži nove poslovne prilike i nova tržišta za patrolne brodove. “Razvili smo brzi napadajni brod FAV 250 te na ovom sajmu imamo premijeru novog proizvoda”, rekao je Darko Pappo, član Uprave DIV Grupe, u sklopu koje djeluje BSO. Vezano uz plasiranje njihovih proizvoda, Pappo naglašava da je važno da za ugovoren izvoz brodova pravovremeno dobiju i izvozne dozvole i potrebne suglasnosti od nadležnih institucija.

Koliko je razvoj oružanih snaga i opremanje modernom opremom izazovan, posebno ako se želi zadovoljiti iz domaćih potencijala, možda najbolje govori najnoviji izvještaj Švedskog međunarodnog instituta za mirovna istraživanja (SIPRI) koji je objavio da su europske države znatno povećale uvoz oružja od 2018. do 2022. u odnosu na prethodnih pet godina, a udio SAD-a u globalnom izvozu snažno je porastao. Od 2018. do 2022. europski uvoz oružja porastao je za 47 posto u odnosu na razdoblje od 2013. do 2017., utvrdio je SIPRI, koji prati izvoz i uvoz zrakoplova, ratnih brodova, tenkova, topništva, projektila i raznih sustava naoružanja.

Činjenica je da se najveći dio ovih narudžbi odnosio na obnovu zrakoplovnih flota skupim američkim lovcima F-35, dok su ostali segmenti vojske i mornarice uglavnom zapostavljeni. SIPRI u izvještaju analizira sve “transfere naoružanja”, pod čime podrazumijeva i kupovinu i besplatnu vojnu pomoć koja se stavlja na raspolaganje Kijevu. Institut potom procjenjuje vrijednost tog naoružanja. Zbog toga je SAD prošle godine, unatoč velikoj vojnoj pomoći Ukrajini, veću vrijednost oružja izvezao u Kuvajt, Saudijsku Arabiju, Katar i Japan. Naime, te su zemlje kupile američke najmodernije skupe sustave, a u Ukrajinu mahom ide polovno oružje iz arsenala SAD-a čija je vrijednost manja.

Glad za oružjem u Europi

Redoslijed pet najvećih izvoznika oružja nije se mijenjao: nakon SAD-a slijede Rusija, Francuska, Kina i Njemačka. Europske članice NATO-a povećale su uvoz za 65 posto. “Iako su se transferi oružja na svjetskoj razini smanjili, oni prema Europi naglo su porasli zbog napetosti između Rusije i većine drugih europskih država”, konstatirao je u priopćenju Pieter D. Wezeman, viši istraživač u SIPRI-ju. “Nakon invazije na Ukrajinu europske zemlje žele uvoziti više oružja, i to u kraćem roku”, dodao je Wezeman. Na globalnoj razini uvoz oružja smanjio se za 5,1 posto. Afričke države smanjile su uvoz za 40 posto, a one u Sjevernoj i Južnoj Americi za 21 posto.

Smanjen je i uvoz u azijsko-pacifičkoj regiji, za 7,5 posto, i na Bliskom istoku, za 8,8 posto. Iznimka su u Aziji zemlje na istočnom dijelu kontinenta i “određene zemlje na drugim područjima s visokom razinom geopolitičke napetosti, napominju. “Strateško natjecanje nastavlja se i u drugim dijelovima svijeta: porastao je uvoz oružja u istočnu Aziju, a isporuke na Bliski istok zadržale su se na visokoj razini”, objasnio je Wezeman.

SAD i Rusija bili su u protekla tri desetljeća najveći i drugi po veličini izvoznik oružja u svijetu. Od 2018. do 2022. SAD je povećao vodstvo, sa 14 posto većim izvozom u usporedbi s prethodnih pet godina. Američki udio u globalnom izvozu porastao je sa 33 na 40 posto. Ruski izvoz oružja smanjio se pak za 31 posto, a udio u globalnom izvozu pao je sa 22 na 16 posto.

Trećeplasirana Francuska primaknula se Rusiji s povećanjem udjela u globalnom izvozu sa 7,1 posto od 2013. do 2017. na 11 posto u petogodišnjem razdoblju, zaključno s 2022. “Invazija na Ukrajinu vjerojatno će dodatno ograničiti ruski izvoz oružja”, rekao je Wezeman iz SIPRI-ja, “zato što će Rusija dati prioritet opskrbi vlastitih oružanih snaga, dok će potražnja iz drugih država ostati na niskoj razini zbog trgovinskih sankcija”.

Lani je SIPRI upozorio da će globalni nuklearni arsenal vjerojatno rasti u nadolazećim godinama, napominje Reuters. Kako kažu u SIPRI-ju, ovakve velike promjene nisu neobične kod naoružanja jer su za rast izvoza često dovoljne jedna ili dvije velike i skupe narudžbe. Ali, kako kaže Wezeman, za rast francuske industrije postoje i strukturni razlozi jer Francuska jako potiče svoju namjensku industriju i time u posljednjem desetljeću postiže velike uspjehe.

U istom razdoblju je njemački izvoz pao za 35 posto, a kineski za 23 posto. Prema njihovoj analizi, SAD će ostati daleko najveći izvoznik. Oko 60 posto svih naručenih borbenih zrakoplova i helikoptera je američke proizvodnje. Samo prošle godine je 13 država naručilo 376 takvih američkih letjelica. Francuska bilježi velik broj narudžbi, dok njemačke letjelice nije naručio nitko.