Profesorica Pravnog fakulteta u Zagrebu Aleksandra Maganić već dulje vrijeme se bavi problematikom kredita u švicarskom franku, a u pravnoj javnosti poznata je po nizu objava, primjerice zapažene pravne studije neposredno nakon donošenja oglednog postupka.

Također, pisala je i o temama nejedinstvene sudske prakse u ovom slučaju, kao i o pitanjima znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka u potrošačkim ugovorima.

Istaknuta je i kao supodnositeljica prijedloga za pokretanje postupka ocjene ustavnosti vezano za institut pravnog shvaćanja koji je u fokusu javnosti u posljednje vrijeme pa se u razgovoru referira na aktualno stanje u ovom pravno složenom slučaju.

Prošlo je gotovo 10 godina od prvostupanjske presude donesene u predmetu CHF kredita na Trgovačkom sudu u Zagrebu u korist „Potrošača.“ Unatoč tome, i dalje postoji pravna neizvjesnost za potrošače i banke u ovoj složenoj problematici. Vrhovni sud RH je u prosincu objavio tri različita pravna shvaćanja o konvertiranim kreditima u „švicarcima“ i pravima potrošača. Možete li nam reći kakvo je trenutno stanje i nazire li se kraj ovoj priči?

Nevjerojatno je koliko se pravni sustav dugo iscrpljuje samo kako bi bila donesena odluka prema kojoj potrošači imaju pravo na obeštećenje. Za sada se to još nije dogodilo i neizvjesno je hoće li. Put je počeo davno, donošenjem odluke Trgovačkog suda u Zagrebu 2013., odlučivao je Visoki trgovački sud, Vrhovni sud, Ustavni sud, proveden je za sada jedini postupak kolektivne pravne zaštite potrošača i ogledni postupak. Angažiran je i Sud EU i Europski sud za ljudska prava. U pravnoj i široj javnosti neprestano se iščekivalo da će upravo ta instanca konačno odlučiti o tom pitanju. Kad se nije uspjelo pred domaćim instancama, „pravda“ se željela ostvariti pred Sudom EU.

Veliko razočarenje uslijedilo je kada je Sud EU donio odluku prema kojoj se Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na odnos uređen nacionalnim pravom u kojem je pružatelj usluga bio dužan potrošaču ponuditi da izmijeni ugovor, a potrošač je imao mogućnost prihvatiti te izmjene.

Drugim riječima, Direktiva nije primjenjiva na odnos koji je uređen zakonom. Sjećam se da sam zbog ovakvog stava kojeg sam izrazila znatno ranije u nekim svojim radovima bila sotonizirana od strane predstavnika potrošača. Nakon neuspjeha koji su potrošači pretrpjeli pred Sudom EU, fokus je premješten na Vrhovni sud.

Pritisak da Vrhovni sud ponovno odluči o tom pitanju je enorman i sucima Vrhovnog suda treba prepustiti samostalnu odluku. Nije jasno zašto pravno shvaćanje Vrhovnog suda u kojem su suci uspjeli postići potrebnu većinu nije odobrila Služba evidencije.

Mišljenja ste da je oglednim postupkom riješeno pitanje obeštećenja bivših korisnika CHF kredita koji su proveli konverziju u skladu sa Zakonom. Ipak, očigledno je da Vrhovni sud RH nije toga mišljenja kada ponovno razmatra pravno shvaćanje o toj temi?

Da, ostala sam vjerna stavu koji sam iznijela u pravnoj studiji koja je bila objavljena neposredno nakon donošenja odluke Vrhovnog suda u oglednom postupku. Pitanje koje je postavljeno u tom postupku odnosilo se na valjanost ugovora o konverziji. Vrhovni sud zauzeo je pravno shvaćanje da je ugovor o konverziji valjan, a u obrazloženju odluke, pored ostalog navedeno je da potrošači nemaju pravo na kondemnatorne tužbe (tužbe na isplatu) osim ako ugovori nisu bili zaključeni protivno zakonu. Takva odluka nije odgovarala predstavnicima potrošača koji su svoje nezadovoljstvo izrazili podnošenjem ustavne tužbe protiv rješenja donesenog u oglednom postupku.

Međutim, Ustavni sud oglasio se nenadležnim i obrazložio da to ne predstavlja pojedinačni akt protiv kojeg bi Ustavni sud bio nadležan odlučivati. Zanimljiva je bila transformacija medijskih natpisa od „oči potrošača uprte su u Vrhovni sud“ prema „ogledni postupak ne rješava ništa i protuustavan je.“

Tada je trebalo stati s pričom o švicarskom franku. I evo nas, gotovo 3 godine kasnije, još uvijek se bavimo tom tematikom. Vrhovni sud očigledno nije jedinstven u odlučivanju o toj temi. Međutim, ne treba zaboraviti da je Vrhovni sud, sud koji je donio odluku u oglednom postupku pri zauzimanja pravnog shvaćanja izrazio stav da potrošači nemaju pravo na obeštećenje. Kakvi su sada stavovi tih sudaca i trebaju li ih oni uslijed pritiska javnosti promijeniti?

Nedavno ste pokrenuli postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda. Zašto smatrate da je taj institut problematičan? Kakva je praksa u drugim pravnim sustavima?

Da, uistinu je bilo riječ o vrlo zanimljivoj i izazovnoj temi. Prijedlog je podnesen zajedno s profesorom emeritusom Mihajlom Dikom i prof. dr. sc. Markom Baretićem i odnosio se na dva problema. Jedan na paranormativni učinak pravnih shvaćanja koja su zauzeta na sjednici svih sudaca ili sudskog odjela najviših sudskih instanci i viših sudova.

Primjerice, pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda obvezno je za sve suce toga odjela. Pokušali smo upozoriti na problematičnost toga instituta, jer bi se o nekom pitanju na taj način moglo odlučivati čak i kada ne bi postojao konkretan predmet koji bi to iziskivao – in abstracto.

Zanimljivo je da se prema mišljenju Savjetodavnog vijeća europskih sudaca (CCJE-a), javna uloga Vrhovnoga suda sastoji u davanju smjernica pro futuro, a ovaj se instrument smatra izrazito problematičan osobito s pozicije uloge pravosuđa u sustavu diobe državne vlasti. Drugim riječima, kreiranjem takvih shvaćanja konkurira se zakonodavnim ovlastima. To nije zadaća sudbene vlasti.

Što je bio drugi razlog za pokretanje ove inicijative?

Drugi problem odnosio se na promjenu pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda o tijeku zastare restitucijskih zahtjeva iz ništetnih pravnih poslova. Uočili smo da promjena zadire u postojeće

zakonske odredbe, da djeluje contra legem. To naravno nije dopušteno, pravna shvaćanja moraju se moći promijeniti, ali pritom moraju biti ispunjeni određeni kriteriji. Prije svega, trebalo bi obrazložiti zašto odstupamo od ranijeg pravnog shvaćanja. Na taj način ćemo pojasniti kakve to učinke ima u smislu razvoja prava. Osim toga, promjene ne bi smjele djelovati retroaktivno, tj novo pravno shvaćanja moglo bi utjecati samo na one postupke koji su pokrenuti nakon zauzimanja tog pravnog shvaćanja.

Konačno, pod utjecajem prakse ESLJP-a i zahtjeva postulata pravičnog suđenja (čl. 6. st. 1. Konvencije) izmijenjen je i Zakon o parničnom postupku u dijelu koji se odnosi na zabranu donošenja iznenađujuće odluke. U suprotnom, promjena pravnog shvaćanja bila bi protuustavna.

Nažalost, naša inicijativa nije prihvaćena, premda je nekolicina sudaca Ustavnog suda o tome razmišljala na drugačiji način i izdvojila svoja mišljenja. Neovisno o tome sigurna sam da će pro futuro morati doći do promjena u odnosu na zahtjeve koje pravna shvaćanja Vrhovnog suda moraju ispuniti. Zahtjevi obrazloženosti, zabrane retroaktivnosti i neprihvatljivog iznenađujućeg djelovanja su univerzalni – odražavaju samu bit prava.

Dakle, dvojite o tome jesu li prilikom donošenja odluka sudova u pojedinačnim slučajevima o CHF-u ispoštovani svi kriteriji pravičnog suđenja. Zašto?

Sudac koji sudi u konkretnom postupku mora biti neovisan i nepristran, odnosno ne smiju postojati okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristranost. Drugim riječima, u slučajevima u kojim sudac sudi u predmetima koji se tiču CHF-a, ne bi smio biti ni na koji način povezan s tom problematikom.

Postojanje drugih okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristranost ispunjene su ne samo kada postoje dokazi u njegovu pristranost (da ima neki interes), već i onda kada sudac ne pruža dovoljno jamstva da se isključi svaka moguća sumnja u njegovu nepristranost. Premda se zbog ove povrede mogu izjavljivati pravni lijekovi, radi se o ustavnim i konvencijskim postulatima pravičnog suđenja, radi kojih se može podnijeti ustavna tužba ili pokrenuti postupak pred ESLJP-om.

O ovome bi trebalo osobito voditi računa kada se i ako bude odlučivalo na Vrhovnom sudu u svezi sa zauzimanjem pravnog shvaćanja. Oni suci kod kojih postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njihovu pristranost (primjerice i sam ima kredit u CHF-u i tužio je radi isplate) ili slično tome, ne bi smjeli odlučivati jer ne bi bili objektivni i nepristrani.

Priče o tome da smo mala država i da u slučaju da se tome ozbiljnije povede računa ne bi imao tko suditi nisu prihvatljive. Osim toga, takve odluke trajno su opterećene nedostacima koje se može preispitati i nakon što je iscrpljen pravni put u nacionalnom sustavu.

Mislite li na Europski sud za ljudska prava kao nadnacionalnu instancu koja bi mogla imati zadnju riječ u tom slučaju?

Naravno, kao i na to da opće poznati standardi toga Suda i njihova praksa ukazuju u tom pravcu. S druge strane, nevjerojatan je i vrlo neugodan pritisak koji se iz redova potrošačkih aktivista radi prema sucima.

Osim što je bio očigledan neposredno nakon donošenja odluke u oglednom postupku, kada su se prozivali pojedini suci ili vijeća koja nisu donosila odluke koje su bile u korist potrošačima, a pohvaljivali oni koji su takve odluke donosili, trenutno svjedočimo sličnom pritisku prema sucima Vrhovnog suda.

Pojedinačno prozivanje i inzistiranje na donošenju pravnog shvaćanja određenog sadržaja nečuveno je i čudim se da je reakcija na takve prozivke izostala. Možete li zamisliti da bi u Njemačkoj, netko pojedinačno prozivao suce Bundesgerichtshofa i agresivno zazivao donošenje odluke određenog sadržaja? Ne čini mi se to vjerojatnim.

Predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić u nedavno održanom intervjuu izjavio je da pravno shvaćanje s najvećim brojem glasova sudaca nije prošlo sudsku evidenciju, ali i da bi suci trebali promijeniti način razmišljanja pod utjecajem EU Direktive i utvrditi težinu postupaka što su banke napravile. Kakav je Vaš stav o tome?

Nije uobičajeno da predsjednik najvišeg suda koji je sam kao prvostupanjski sudac sudjelovao u donošenju odluke o CHF-u poziva suce svoga suda da slijede njegov pristup tome problemu. Spominje se rješavanje CHF problema koje je trebalo biti okončano u studenom, zadatak koji je trebalo izvršiti. Takav način komunikacije gospodina Dobronića i medija zbunjuje hrvatsku javnost i nije primjeren.