Radnici udruženi u sindikat mogu biti itekako moćni. Dokaz su zaposlenici Čistoće koji su neplaniranim štrajkom, izazvanim otkazima trojice kolega, ubrzali proces mirenja i potpisivanja novog Kolektivnog ugovora kojim su svim zaposlenim u Zagrebačkom holdingu i ZET-u osigurali veće plaće.

Štrajk je scenarij kojim se prijeti sve više radnika. Štrajkom se tako prijete zdravstveni radnici, nezadovoljni su i poštari, a Mladen Novosel, predsjednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), poručuje da će “štrajk postati pravilo ako nastavimo voditi isprazne dijaloge”.

Nezadovoljstvo i prijetnje štrajkom ne trebaju čuditi. Radnici, čiji je standard narušen visokom inflacijom, žele veće plaće. Ipak, nezadovoljstvo, barem javno, iskazuju samo oni koji rade u javnom i državnom sektoru.

Od zaposlenih kod privatnika niti glasa čuti nije. Ispada da im cvjetaju ruže, što je daleko od istine. Svejedno, radnici u privatnom sektoru šute jer nemaju moć mase kakvu imaju oni u javnom i državnom. A nemaju je jer su slabo sindikalno organizirani, a njihova je pokrivenost kolektivnim ugovorima vrlo niska.

Sve lošija situacija

Stopa pokrivenosti radnika kolektivnim ugovorima u sedam je godina, od 2014. do 2021. pala 6,2 posto, sa 52,7 na 46,5 posto, pokazuje analiza “Kako unaprijediti kolektivno pregovaranje u Hrvatskoj”, čiji je autor Dragan Bagić, profesor s Filozofskog fakulteta u Zagrebu te stručnjak za industrijske odnose.

Što se sindikalne gustoće tiče, odnosno udjela članova sindikata u ukupnom broju zaposlenih, brojke pokazuju još lošiju situaciju. Ona je, procjenjuje se, na 22 posto s trendom pada, otkriva Darko Šeperić, izvršni tajnik za javne politike, projekte i edukacije SSSH-a. Gubitak moći sindikata i kolektivnog pregovaranja najbolje dočarava usporedba s 2000. godinom kada je, prema procjenama jer egzaktnih brojki nema, sindikalna gustoća bila na 40, a pokrivenost kolektivnim ugovorima na 65 posto.

Doduše, upozorava Bagić u analizi, sam broj radnika pokrivenih kolektivnim ugovorima veći je 2021. no što je bio 2014. (670 tisuća u odnosu na 640 tisuća) ali stopa pada zbog “značajno većeg rasta ukupne zaposlenosti”, posebno u onim poduzećima i sektorima u kojima ne postoji praksa kolektivnog pregovaranja, odnosno gdje nema sindikalne organiziranosti.

“Državna uprava i javne službe tradicionalno su 100 posto pokrivene kolektivnim ugovorima. Kod javnih poduzeća pokrivenost je na 70, 80 posto”, objašnjava situaciju Šeperić. Problem je, dakle, u privatnom sektoru gdje je pokrivenost slaba, uz izuzetak sektora građevinarstva te ugostiteljstva i turizma (jedine dvije grane u Hrvatskoj gdje je pokrivenost kolektivnim ugovorima 100 posto).

”Glavna determinanta koja utječe na šansu da imate sindikat i kolektivni ugovor u privatnom sektoru je veličina poduzeća i godina njegovog osnivanja. Kod onih koja su osnovana prije ‘90-e, bez obzira kada su privatizirana, nastavila se sindikalna tradicija. No, u poduzeća koja su osnovana nakon ‘90-ih, bez obzira na to koliko narasla, sindikatima je jako teško ući. Razlozi su različiti, a neki od njih su i činjenica da su poslodavci aktivno provodili antisindikalne politike te zastrašivali radnike ako se sindikalno organiziraju”, navodi Šeperić neke od razloga slabe sindikalne organiziranosti u privatnom sektoru.

Osim ovih, svoju su ulogu odigrale i promjene u ekonomskoj strukturi. “Brojna su velika građevinska poduzeća propala posljednjih desetak godina što je automatski dovelo do smanjena broja radnika koji su u sindikatima i pokriveni kolektivnim ugovorima.

Također, 2013. je otkazan granski kolektivni ugovor u trgovini, a koji je pokrivao oko 200 tisuća radnika”, ističe. Oko tog granskog kolektivnog ugovora, a koji bi da se danas sklopi pokrivao gotovo 214 tisuća zaposlenih, poslodavci i sindikati bezuspješno pregovaraju već deset godina. Kao razlog zapinjanja, Šeperić navodi – plaće.

Širi društveni benefiti

Argumente smo tražili i od Hrvatske udruge poslodavaca (HUP), s kojom sindikati pregovaraju, no na naš upit nisu odgovorili. Tražili smo ih i stav o sindikalizmu, kolektivnom pregovaranju, a posljedično i o kolektivnim ugovorima koji reguliraju materijalna prava radnika, no nisu odgovorili. Njihovo ignoriranje upita na ovu temu zrcali situaciju s terena, a koja je dobro poznata. Privatni poslodavci ne vide prednosti pregovaranja i jasnog uređivanja odnosa, posebno ugovaranja cijene rada, s radnicima.

Dragan Bagić im pak jasno poručuje da takva praksa donosi niz benefita. U već spomenutoj analizi navodi da se kolektivnim pregovaranjem osigurava predvidljivost i stabilnost cijene rada u određenom razdoblju, ali također omogućava i snižavanje cijene rada u situacijama kada je ponuda radne snage niska, a potražnja visoka.

“U situaciji kada postoji nedostatak odgovarajuće radne snage pregovaračka pozicija pojedinog zaposlenika raste te poslodavca dovodi u situaciju da se nalazi pod brojnim pritiscima radnika za povećanjem plaće, što može u kratkom roku dovesti do smanjena produktivnosti i konkurentnosti”, ističe Bagić.

Osim toga, dodaje, pregovaranje oko plaće ima šire društvene benefite jer osigurava višu razinu osjećaja pravednosti sustav, a time i veće zadovoljstvo građana i veću političku stabilnost. Sve bi to, posebno u trenutnim okolnostima, dobro došlo i poslodavcima i političarima i radnicima. No kolektivni pregovori sami po sebi ne donose sve ove prednosti. Da bi do njih došlo sustav mora biti posložen.

A u Hrvatskoj to nije slučaj. Osim, dakle, slabe pokrivenosti, nemamo niti jedinstven sustav kolektivnog pregovaranja. Većinom, navodi Bagić, ono nije fokusirano na najvažniju stvar – uređivanje plaća. Također, ne postoji pravilan ciklus pregovora te su oni decentralizirani u većini djelatnosti. Često se, također, ono dogovoreno i regulirano kolektivnim ugovorima, ne poštuje. Svjedočili smo tome i nedavno u slučaju Zagrebačkog holdinga, a čest je to slučaj i u dva sektora – građevinarstvu te ugostiteljstvu i turizmu.

”Pretpostavljamo da ima mnogo slučajeva gdje se prava propisana kolektivnim ugovorima u ta dva sektora ne primjenjuju. Problem je što nema nadzora. Primjerice, konobari u manjim kafićima nisu članovi sindikata, pa mi ne možemo kontrolirati provedbu kolektivnog ugovora. Trebala bi to raditi država kroz inspekcijski nadzor, no ona to ne čini”, kaže Šeperić.

Na nedostatak nadzora žali se i Mirko Habijanec, predsjednik Uprave Radnika te predsjednik HUP-Udruge poslodavaca graditeljstva, koja je prošle godine sa sindikatima dogovorila četvrte izmjene i dopune Kolektivnog ugovora za graditeljstvo. Praksa primanja određenog dijela plaće na ruke i mimo pravila propisanih u kolektivnom ugovoru, dosta je raširena i često joj svjedoče, kaže Habijanec.

“To je težak oblik kriminala koji ugrožava cijeli socijalni sustav. Osim što bez pripadajućih prihoda ostaje državni proračun, stvara se i nelojalna konkurencija”, upozorava predsjednik Uprave građevinskog poduzeća Radnik.

Pritisak europske Direktive

Činjenicu da većina poslodavaca iz raznih sektora ne vidi prednost u kolektivnom pregovaranju Habijanec ne razumije. “Mislim da nisu svjesni razine zaštite koju pregovori donose i poduzetnicima i radnicima. Mi sa sindikatima u građevinarstvu imamo korektan odnos i slažemo se da su dvije stvari ključne. To su plaće, koje moraju biti više, te kvalificiranost ljudi, koja mora biti bolja, a koja je, posebno u građevinarstvu, potpuno zanemarena”, ističe predsjednik HUP-UPG-a.

Zajednički jezik, kakav su pronašli sindikati i poslodavci u građevinarstvu, morat će pronaći i drugi sektori. Na to nas obvezuje Direktiva o primjerenim minimalnim plaćama prema kojoj sve države EU-a, u kojima je pokrivenost radnika kolektivnim pregovaranjem niža od 80 posto, moraju podići stope i donijeti Akcijske planove poticanja kolektivnog pregovaranja. Rok za donošenje je dvije godine, odnosno kraj 2024.

Sindikalist Šeperić navodi da čekaju otvaranje pregovora, a i da sami tek raspravljaju o mogućim rješenjima koje će staviti pred druge dvije strane – državu i poslodavce. “Ono što za sada mogu reći jest da nas zanima bolji nadzor provedbe kolektivnih ugovora. Od kraja prošle godine, naime, zbog izmjena Zakona o minimalnoj plaći, porezna inspekcija i državni inspektorat imaju ovlast kontrolirati proširene kolektivne ugovore u dijelu plaća. Kako imamo informaciju da niti jedan takav nadzor nije napravljen, zanima nas poboljšanje nadzora, a možda bi i sindikati u tome mogli imati određenu ulogu”, otkriva Šeperić.

Za profesora Bagića nema dvojbe. Najjači mehanizam povećanja obuhvata radnika kolektivnim pregovaranjem na 80 posto je poticanje granskog kolektivnog pregovaranja te njegovo širenje na što više djelatnost. “To je jedini mehanizam kojim se taj cilj može ostvariti”, ističe Bagić dodajući da ga država regulativom i određenim mehanizmima itekako može pokrenuti. Prije svega trebala bi potaknuti HUP na pregovaranje, a to može napraviti na dva načina.

“Tako da omogući da se određena fleksibilizacija na tržištu rada može provesti isključivo kroz granske kolektivne ugovore te čvršćom interpretacijom statusa socijalnog partnera. HUP, kao i sindikalne središnjice, ima određene privilegije koje proizlaze iz statusa socijalnog partnera, a koje se sastoje od mogućnosti utjecaja na veliki broj zakona i propisa kroz tripartitni socijalni dijalog. S tim bi privilegijama trebale dolaziti i određene obveze poput sudjelovanja u kolektivnom pregovaranju”, ističe Bagić napominjući da ovaj jednostavan mehanizam država do sada nije bila spremna koristiti.

U budućnosti će vjerojatno morati jer ćemo broj radnika obuhvaćenih kolektivnim ugovorima morati podići. Svoj će doprinos u pokušaju pronalaska rješenja morati dati svi. Struka, odnosno profesor Bagić, to već čini jer je sa studentima napravio nacrt Akcijskog plana koji je dostavio Ministarstvu rada. “Cilj nam je bio olakšati i ubrzati posao ministarstvu”, kaže.

No njegovo prihvaćanje neće ovisiti samo o politici. Prihvatiti ga i dogovoriti se moraju i sindikati i poduzetnici. Habijanec i sektor ugostiteljstva dokazuju da se to može. Na državi je da pritisne i druge da krenu pregovarati.